KIŠNO JUTRO U SEGEDINU
Ljetos mi se ponovo pružila prilika slična prošlogodišnjoj kad sam osam prekrasnih srpanjskih dana provela u Napulju. Lokacija je bila naizgled manje atraktivna – Segedin. No kako iz iskustva znam da se na svakom mjestu koje posjetim može naći nešto lijepo i zanimljivo - zapravo puno lijepog i zanimljivog, ili barem zanimljivog ako i nije lijepo - optimistično sam kupila karticu za fotoaparat od jednog gigabajta. I nisam se pokajala.
O sadržaju predavanja i seminara koje sam s marljivo i s velikim veseljem pohađala danas sigurno neću ništa napisati. No moram reći da mi je nevjerojatno isprogramirano vrijeme gotovo onemogućilo samostalno istraživanje mjesta u kojem sam se našla i koje bih rado bila bolje upoznala. Ne može čovjek imati i ovce i novce, reklo bi se.
Segedin se nalazi u jugoistočnom dijelu Mađarske, blizu granice sa Srbijom. U Vojvodini mu se točno preko puta nalazi grad pobratim Subotica koju sam također imala prilike posjetiti u neko davno doba sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća. I eto me sad gdje mrtva umorna stojim na kiši i čekam da se okupimo. Dan ranije putovali smo od jutra do malo prije ponoći i u Segedin sam došla s glavoboljom koju više nikakva tableta nije mogla sasvim ušutkati. San i ukusan kuhani doručak – knedle od sira i grisa, savijača od sira, štrukle i sve što se može zamisliti od kravljeg sira, jer bio je petak – oporavili su me dovoljno da se odlučim priključiti skupini koja je odlučila prošetati unatoč kiši koja je već dan i pol uporno padala. No barem je stao vjetar koji je na Balatonu podigao prave „morske“ valove koji su se valjali prema obali i razlijevali se ili razbijali ovisno o prepreci na koju su nailazili što sam sa zanimanjem poput dobrog filma gledala iz jurećeg vlaka.
Kad smo se svi našli, uputili smo se prema središtu grada. Kiša je susretljivo stala i veći dio šetnje kišobrane smo nosili sklopljene. Dok su noge lagano podrhtavale nakon napora proteklog dana i noćne bitke s glavoboljom, sjetila sam se da je prvo što sam o Segedinu upamtila bio podatak da je to grad s najviše sunčanih dana u Mađarskoj. Osmjehnula sam se sivim oblacima koji su prekrivali nebeski svod – znamo on i ja što je prosjek. Nekoga zapadne meso, nekoga zelje, a u loncu je bila sarma. Tako je mene zapala kišna šetnja najsunčanijim mađarskim gradom. I moram reći da je ne bih mijenjala za ništa drugo.
Prijatelji koji su doputovali dva dana ranije preuzeli su ulogu vodiča i obećali da će nam u nepuna dva sata pokazati stvari koje se isplati vidjeti. Pa nije Segedin tako veliki grad. Ima nešto više od 160 000 stanovnika. Čim smo krenuli netko je spomenuo da grad podsjeća na Maribor. Mogla sam se samo složiti. nije kao Maribor, ali ostavlja sličan dojam.
Prije nego što se krene u razgledavanje dobro je znati da Segedin kakvog danas poznajemo nije jako star. U velikoj poplavi 1879. Tisa je potpuno uništila 95% građevina. Nakon katastrofe grad je ponovo sagrađen – po uzoru na Pariz, saznali smo kasnije od susretljivih domaćina. Car Franjo Josip I osobno se zauzeo da se uništeni grad dovede u red. Rezultat je lijep srednjoeuropski grad širokih ulica, osmišljenih i pomno isplaniranih parkova i šetališta i javnih zgrada. No dalje neka govore i slike. Nažalost nisam bila u mogućnosti saznati mnoge detalje koji su me zanimali. Jedan od razloga je i nevjerojatna nerazumljivost mađarskog jezika koji se potpuno razlikuje od svega što sam u životu učila. I premda raspolažem s nekoliko desetaka riječi i dalekim mađarskim korijenima, nije mi to puno pomoglo u praksi. Idemo, dakle, u nepoznato.
Široki prolaz među zgradama vodi do glavnog gradskog trga i dalje do parka koji okružuje gradsku vijećnicu.
Iskreno nisam uspjela shvatiti što ovi venecijanski (ili njima slični) lavovi rade kao ukras na glavnom gradskom trgu. No nisam se tog kišnog jutra time zamarala. Sipila je sitna kišica dok smo naizmjenično pozirali s rukama na lavljoj glavi. Sasvim na kraju sjetila sam se snimiti još jednu bez statista – za blog.
Kako smo hodali tako smo nailazili na puno simpatičnih kipova poput ovoga. Oni prikazuju ljude, životinje i stvari u svakodnevnim situacijama i nekako su me podsjetili na naš kip kumice na Dolcu ili lik Petrice Kerempuha malo dalje na Opatovini. Zanimljivo je da su donji dijelovi većine kipova - najčešće stopala - nekako izgčani, čini se da ljudi rado nogama staju na noge svojim metalnim sugrađanima. Sretna li psa koji je poslužio kao model kiparu – nema djeteta koje ne zastane da ga pomiluje po brončanoj glavici, a namamio je i nas starije - vidi se po boji dlake na tom mjestu koliko je puta bio podragan…
Našao se ovdje i ulični svirač – sav mršav u svom neobičnom odijelu i cilindru popeo se na starinski kovčeg i svira, svira… Umjesto kutije za milodare pred njim su jabuke – dar dobrih ljudi, možda, i dva znatiželjna goluba, ili možda grlice, koji pažljivo slušaju kako gudi.
Gradska vijećnica proteže se duž parka koji nas nije oduševio svojim mokrim drvećem i grmljem, a kipovi koje sam ondje slikala kao za inat ispali su mutni i nedorečeni. Pa neka, dovoljna je i zgrada i moja riječ da je pred njom lijepi park pun kipova slavnih ličnosti mađarske povijesti, poput našeg Zrinjevca.
Nakon mokrog razgledavanja parka zavirila sam u jedan prolaz prema Tisi i slikala ove dvije šarmantne starinske dame – prave govornice kakve su nekad bile…
I još jedan širi prolaz blizu hotela Tisa gdje me je slijedeće večeri na povratku s koncerta uneredio golub. Kosu sam oprala, ionako je bila subota, a golubu sam nakon prve ljutnje sve oprostila.
Stari most preko Tise. U normalnim uvjetima spustila bih se do rijeke i namočila ruku u vodu – kao pozdrav svim mjestima kroz koja ta voda niže dolje prolazi. U malo manje normalnim uvjetima učinila bih ono što uvijek činim kad naiđem na rijeku i most, poput nekog malog rituala – prešla bih mostom preko rijeke i vratila se natrag. No u uvjetima u kojima sam se našla nisam dospjela učiniti ni jedno ni drugo, naprosto nije bilo prilike. I nije mi žao. Odabrala sam bolje.
Obalni dio mosta građen je poput male utvrde. Šteta što je sve dosta išarano grafitima.
Gle, spomenik komarcima! Nekome se oteo povik kad smo ugledali ovu skulpturu. Ipak, kad smo prišli bliže i bolje pogledali kukce koji se uzdižu u roju poput jata ptica, zaključili smo da to sigurno nisu komarci. Mogli bi biti vilini konjici, ali nisu mi bili slični ni tim kukcima koje poznajem jer se oduvijek divim njihovim bojama i njihovom neobičnom letu.
Tiszaviragzas – Tisza je Tisa, dakle rijeka, a virag je cvijet. Toga sam se odmah sjetila. No ostatak mi je bio nepoznat. Kasnije sam saznala da se radi o množini te imenice, a tiszavirag je vodencvijet iz Tise, (Palingenia longicauda). Mužjaci te vrste (pretpostavljam da se radi o muhama jednodnevnicama) mogu doseći 12 cm od glave do kraja repa. Ti kukci s erazvijaju u vodi, a kad izađu u velikom broju najednom, čini se da je Tisa procvala. Na LINKU možete pročitati o toj nevjerojatnoj pojavi i vidjeti sliku. Vodencvjetovi žive u ovom letećem obličju samo oko tri sata. Imaju vremena da nađu partnera, pare se, polože jajašca i umiru… U potpunosti zaslužuju spomenik koji im je posvećen.
Nakon susreta s vodencvjetovima ulazim u mračan i vlažan prolaz, nastojeći sustići ostale koji su odmaknuli dok sam slikala i razgledavala neobičnu skulpturu.
Riječni galebovi očito konsternirani neprestanom kišom smjestili su se na zgodno naplavljeno deblo.
Malo dalje uz šetalište koje se proteže duž riječne obale naletim na ovu skulpturu. Nikad neću saznati što predstavlja i tko su djevojke ili mlade žene koje sjede zajedno, ali tijelima okrenute na suprotne strane. Sestre, pade mi na pamet. I tako su ostale sestre, ako i nisu…
U blizini sestara visoki panj neobičnog oblika. Jesu li ga namjerno ostavili ili će ga za koji dan doći iskopati? Mislim da su ga ostavili namjerno. U ovom parku punom skulptura i kipova sigurno ima mjesta i za jedno lijepo i zanimljivo djelo majčice prirode.
Ovo bi možda trebala biti obitelj – otac i majka s djetetom. No nešto mi ovdje ne štima. Zdepasti su i neproporcionalni, a tu su i neobične svijetle oči ženskog lika… nije mi taj kip po volji, odoh brzo dalje, sigurno ima ljepših u ovoj galeriji na otvorenom.
I stvarno, gle, nogometna lopta okružena gomilom kopački koje je udaraju, valjda… Hmmm…
I za kraj – tajanstvena žena. Sjedi na klupi, lice joj sakriva veliki šešir širokog oboda. Na desnom gležnju ima nekakav nakit. Sjedi i razmišlja, možda plače, ili prikriva nestašan osmijeh. Moram doći bliže, spotičući se o izlokane betonske ploče koje okružuju njeno sjedište…
I nisam puno pametnija kad stanem pred nju. Ne plače. Duri se, možda? Ili je samo zamišljena. Ali, zašto li je bosa… Koliko pitanja na koja nikad neću saznati odgovor. Ili možda hoću…
Spomenula sam već koliko je teško razumljiv mađarski jezik. Toliko da čovjek unatoč ljubaznom okruženju i otvorenom prostoru postane klaustrofobičan. Na nekakav lingvistički način. Ne umišljam sebi da znam sve europske jezike, ali sam sigurna da bi u većini europskih država sasvim dobro funkcionirala na razini razumijevanja. Koliko dobro bih se aktivno sporazumjela, to je već druga priča. Ali ovdje – od moje posljednje posjete Mađarskoj 1996. ljudi su očito malo više truda uložili u učenje engleskog pa se nekako može stranac snaći kad mora nešto pitati. Ali zašto ne prevedu natpise barem na mjestima na kojima se očekuje dolazak stranaca, to mi ostaje zagonetkom. Ovaj prolaz na slici imao je nevjerojatnu međunarodnu važnost, očito, jer stavili su iznad njega natpis na latinskom jeziku – Porta heroum. A to je zajedno sa socrealističkim skulpturama i slikama u unutrašnjosti "Porte“ jasno davalo do znanja o čemu se radi.
Možda sam zločesta, ali nisam mogla ne slikati ovu bolničarku s krunicom u sklopljenim rukama. Nekako mi više izgleda poput stilizirane svetice nego kao bolničarka koja pomaže ranjenima i umirućima. Ostale freske u slavoluku su još stiliziranije i hladnije, dobro da su mi fotografije loše uspjele i ne dolazim u napast staviti ih ovamo.
I za kraj nešto čemu nisam uspjela otkriti svrhu i namjenu. Zove se fekete haz, dakle crna kuća i djeluje mi nekako prijeteći. Ovo je najbliže što sam joj došla, premda sam mislila da ću je moći u narednim danima razgledati i shvatiti njezinu namjenu. Ali nisam. Imala sam puno posla. I sve je počelo ubrzo nakon što smo svoju kišnu šetnju Segedinom završili kod Nacionalne i sveučilišne knjižnice u blizini „crne kuće“. A o tome nekom drugom prilikom.
02.11.2008. u 23:21 | K | 52 | P | # | ^
