VOLI LI SE DRVEĆE IGRATI S NAMA?


Photobucket

Ova fotografija bila je na jednom od slajdova ppt prezentacije koju sam prije nekoliko dana mailom dobila od prijateljice. Bio je to niz fotografija ljudskom rukom vješto oblikovanih primjeraka uglavnom listopadnog bjelogoričnog drveća. Kad dobijem nešto takvo obično proslijedim dalje obitelji i prijateljima da i oni vide i ne razmišljam mnogo o tome. No kako imam tatu koji odgovara na sve poruke, pa i na one proslijeđene na više adresa na koje odgovor ni prijateljimane očekujem, tako sam i na ovu prezentaciju dobila odgovor približno ovakvog sadržaja: Zanimljivo, mnogo uloženog truda, mogu zamisliti kako se osjećaju biljke. Što sam stariji i bliži razmišljanju "kada budem trava..." nekako ih doživljavam kao životinje, šalju mi poruke o svojim životnim potrebama,..

I sad sam se stvarno zamislila. Najprije sam se prisjetila konja koje sam kao djevojčica gledala u Lipici kako "plešu" izvodeći svoju točku za nas posjetitelje. Nije mi se to svidjelo tada, niti sam voljela to gledati kasnije kad bi mi se pružila prilika. Činilo mi se da su konji jako sputani naučenim pokretima. No čitajući prije nekoliko godina lijepu Prosenjakovu knjigu Divlji konj promijenila sam mišljenje i o tome, barem donekle. Iako se u potpunosti slažem s odlukom EU da u cirkusima zabrani dresuru životinja. Ali to je već tema za neki drugi post.

No da se vratim neobično oblikovanim biljkama iz darovane prezentacije. Zapitala sam se ozbiljno je li moguće da biljke to oblikovanje doživljavaju kao mučenje. Dobro se sjećam svog prvog susreta s malim drvcem zvanim bonsai u nekom dječjem časopisu. Nisam ga dotad imala prilike vidjeti uživo, a savršeno proporcionalno umanjeno stabalce mamilo me da ga bolje upoznam pa sam se neko vrijeme zanosila mišlju da uzgojim svoj vlastiti bonsai, tim više što je cijena takvog drvca navedena u časopisu bila vrlo visoka i znala sam da ga sigurno neću moći dobiti. No što sam više čitala, to mi se manje svidjela takva zamisao. Periodično podrezivanje korijenja i kraćenje granja, oskudno hranjenje i zalijevanje nisu mi se činili postupci dostojni biljke kao što je drvo. I tako je uzgoj bonsaia pao u zaborav.

U međuvremenu sam ponešto naučila o biljkama i pročitala sasvim dovoljno da vjerujem da se s njima može uspostaviti neka vrsta komunikacije. Ako ih volite i razgovarate s njima (ne nužno na sav glas, naravno, kako vas ne bi zatvorili u neku žutu zgradu na kraju grada) one će vam rado uzvratiti lijepim cvjetovima i zdravim lišćem i plodovima. Naravno, ako tako razmišljate, znate da je biljku moguće i maltretirati na razne načine, od zanemarivanja do ozljeđivanja. Je li takav slučaj i s neobično oblikovanim drvećem u koje je uloženo puno sati rada, truda, umijeća i ljubavi? Zapravo ne bih rekla. Više mi se čini da se to drveće poželjelo igrati sa svojim vrtlarom. Slično kao i životinje kad je dreser njihov prijatelj, a ne krvnik i mučitelj. Ne znam iz prve ruke kako je s konjima, no nema nikakve sumnje da se psi vrlo rado igraju s nama. Živahan i veseo pas koji očito uživa u agilitiju ili izvodi neku točku kojom razveseljava ili zadivljuje ljude sigurno nije zanemarena i zlostavljana životinja. Ove posljednje nije teško prepoznati i kad izvode najvještije trikove - vidi se koja je životinja učila pod udarcima, a koja u suradnji sa svojim prijateljima vlasnicima .

Biljni je organizam neusporedivo sporiji u kretanju nego životinjski i stoga je gotovo nemoguće shvatiti što biljka zapravo doživljava. No ono što sam o slikama iz spomenute prezentacije našla na internetu uvjerilo me je da su nevjerojatne skulpture od živog drveća nastale kao posljedica vještine i znanja, ali i neizmjerne strpljivosti i ljubavi onih koji su ih uzgojili.

Axel Erlandson (1884-1964) bio je sin švedskih imigranata rođen u Kaliforniji. Bavio se uzgojem graha i drugog povrća, a oblikovanjem drveća počeo se baviti 1925. inspiriran prirodno nastalim neobičnim oblicima u okolici svoje farme. 1947. otvara "cirkus drveća", izložbu neobično oblikovanih stabala koji je odolio brojnim iskušenjima i sačuvao se do danas.

Photobucket

Možda najpoznatiji "izložak", drvo košaru (basket tree) na gornjoj slici, uzgojio je tako što je u krug posadio šest sadnica američke platane i vodio njihove grane kako bi dobio ovaj nevjerojatan uzorak. Zapravo nitko ne zna sasvim točno kako je u tome uspio, iako se zna da je primjenjivao metode orezivanja i cijepljenja i još neke koje nisam u stanju prevesti jer ne poznajem dovoljno vrtlarsku terminologiju. Djeci koja su ga pitala kako je to učinio rekao je kako je on razgovarao s drvetom. Iskreno vjerujem da je mnoge sate proveo u ugodnom razgovoru i igri sa svojim samo naizgled neživim štićenicima. Jer zašto bi inače upravo njemu uspijevalo ono što drugi nisu mogli ni shvatiti, a kamoli učiniti.

Photobucket

Ovo je treeman, jedna od brojnih skulptura koje njihov autor naziva pooktre. Neobičnu riječ sam isprva u Google upisala kao pooktree, misleći da se radi o imenu drveta. No radi se zapravo o izvedenici od imena i prezimena Peter Cook = pook + tree (drvo). Riješivši tu prvu zagonetku nastavila sam pretraživati STRANICU australskog vrtlara – umjetnika koji je pobjegao iz grada u kojem je živio nezadovoljan zanimanjem zlatara koji je veći dio vremena proveo kao trgovac u radnji. Zatvorio je radnju i kupio zemljište u šumovitom predjelu daleko izvan grada. 1987. iznenada je u jednoj šetnji pomislio – Pitam se bih li mogao uzgojiti stolac? I tim je pitanjem započelo ostvarivanje njegovog životnog poziva koje traje i danas.

Photobucket

Ovo je jedan od mnogih stolaca koje je uzgojio, zajedno s brojnim drugim oblicima od kojih su neki uistinu postali dijelovi namještaja, dok je većina ostala u svom prirodnom okruženju na radost Peterove obitelji i njega samoga.

Pripremajući ovaj post naišla sam negdje na upute za uzgoj stolca od četiri mladice, no kad bi to bilo jednostavno kao što na prvi pogled izgleda, zar ne bi svi vrtovi bili puni tih zanimljivih živih skulptura? Uvjerena sam da se drveće voli igrati s Peterom Cookom i svima koji mu se dobronamjerno i otvorena srca približe. Možda ta igra nije uvijek tako očita kao kod dvojice spomenutih majstora, no sigurna sam da se ona može doživjeti svim osjetilima koja su nam dana – mirisom i bojama cvijeća i lišća, šuštanjem vjetra koji prolazi među granama lagano ih njišući i okusom plodova kojima nas njegovano i voljeno drvo daruje.

Mislim da nikad ne bih uvjeravala drvo da raste u neobičnim oblicima – previše volim one nesputane, prirodne, ponekad nepredvidive oblike. No kad bih upoznala neku susretljivu mimozu, sigurno bih došla u napast da je zamolim da mi podari nešto ovakvo:

Photobucket

Zašto? Zato što jako volim mimoze - miris i sunčana boja koju unose u sumorno sivilo zimskih dana nikad me nisu prestajali oduševljavati. Nažalost dosad još nisam imala prilike vidjeti mimozu u cvatu, kao ni more zimi. Pa ako slika može pripomoći da se skromno neskromna želja ostvari, tu sam i preporučujem se svim mimozama koje su dovoljno blizu da me čuju. cerek





24.01.2008. u 22:08 | K | 44 | P | # | ^

<< Arhiva >>


< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Svibanj 2013 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (9)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (13)
Prosinac 2006 (13)
Studeni 2006 (12)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (10)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (11)
Svibanj 2006 (15)
Travanj 2006 (4)


Opis bloga


Moja razmišljanja o svemu što je u životu bitno. Misli koje su me uzdizale i koje želim podijeliti s drugima.









Prostor Duha

Blog.hr


Mudre izreke


Kahlil Gibran:


Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.



Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.


Rado navraćam

moja sestra
alkion
@pple

atlantida
betanija
big blue
Borut i Vesna
brlje
brunhilda
bugenvilija
carla_bruni
catcher
chablis
Champs-Elysees
chichckava
čiovka
da Vinci
detalj
dida
dinaja
Dream_Maker
ely
E.P.
Festina lente
finding myself
fra gavun
gajo
gogoo
goldy
gustirna
harisma
indigo
irida
izvornade
ježić bodljica
jimbo
juliere
kaodajevažno
kaplja
katrida
kenguur
Kinky Kolumnistica
kora-kri
ledena
LittleMissG
Luki i Goldie
ljelja
majstorica s mora
majta
MaSanYa
Melody
memoari srca
mentina
metanoja
Mima
mirisdunje
mirjam
mirta
misko
mislimatepozdravljam
MonoperajAnka
more nade
morfin@
morska zvijezda
nihonkichigai
Nova Vizija
oceana
odgoj s osmijehom
okeco
orator,-oris,m.
otkucaj
pametni zub
pantera
pegy
plejadablue
povjesničar2cool
prilagodba...
prorok
rose and butterfly
rozza
Rusalka
Sadako's apprentice
salvetna tehnika
santea
Sanja
sepia
serafina
Siscijanka
sklblz
slatko grko
slave
smotani
spooky
šumarka
teuta
tixi
trill
um
umjetnik
Uranova pikula
vampir Tibor
vierziger
vorja
ZG dnevnik
Zitta
zrno gorušicino
Zvrk

Ima vas još...

Hit counter
posjetitelja od 29. 5. 2006.