Sursum corda

Dodir u prolazu – Košljun i Biserujka

Ponekad nam se dogodi nešto poput neočekivane kemijske reakcije – prolazimo putem, dobro poznatim i više puta prijeđenim, ne razmišljajući previše o onome što nas okružuje, kadli nam se iznenada ponudi mogućnost, pojavi se putokaz u prostoru pred nama, sjetimo se nečega što smo davno čuli ili pročitali i obuzme nas velika želja da to nešto svojim očima vidimo, koracima odmjerimo, prstima dodirnemo. Ostavljamo poznati put i krećemo onim nepoznatim kako bi nešto o čemu imamo tek nejasno saznanje postalo dio naše stvarnosti.
Mjesta o kojima pišem i koja sam posjetila na kraju ovog ljetovanja mogla su već davno postati dio moje poznate stvarnosti. Ali nisu. Želja nije bila dovoljno snažna i putokazi su ostali tek zapaženi, nedovoljno jaki da me usmjere i udalje od uhodanih staza.
Pas u automobilu i djeca koja požuruju da se što prije stigne do odredišta bili su nam posljednjih godina uobičajeni izgovor da se ne zaustavimo na Krku, otoku preko kojega prolazimo svake godine na putu za Lošinj. Tek sam jednom prije nekoliko godina imala prilike sama posjetiti grad Krk i Bašku. Sad smo, bez psa i starijeg djeteta, nadobudno planirali posjetiti Košljun, razgledati grad Krk i konačno se uputiti do špilje Biserujke prema kojoj se odvaja lokalna cesta nešto prije Omišlja. Dok smo čekali trajekt koji nas je iz Meraga na Cresu trebao prebaciti do Valbiske na Krku, postalo nam je jasno da je naš plan preambiciozan pa smo odustali od grada Krka koji ionako možemo posjetiti i s našim neposlušnim lajavim psićem na uzici. No kako psima nije dopušten pristup na otočić Košljun, a nije uobičajeno ni da četveronožni ljubimci zajedno s vlasnicima razgledavaju speleološke objekte poput Biserujke, odlučili smo iskoristiti ovu osobitu priliku i ne odustati od ta dva posjeta.
Nakon iskrcavanja u Valbiski krenuli smo cestom prema Krku i produžili nekoliko kilometara do obližnjeg Punta koji u svom zaštićenom zaljevu čuva veliku marinu. Nakon kraćeg traženja puta spustili smo se do mora i pronašli parkiralište. No kad je trebalo platiti, ispostavilo se da automat prima samo kovanice kojih nismo imali dovoljno. Kupili smo kartu za jedan sat po pristojnoj cijeni od četiri kune i uputili se u potragu za kovanicama, budući da nam je za izlet na otočić Košljun koji se nalazi nepuni kilometar od obale ipak bilo potrebno više vremena. Izvadila sam novčanicu od deset kuna i odlučno krenula rješavati problem. Navikla na činjenicu da se na ljubazno pitanje obično dobiva sličan odgovor, uputila sam se u restoran preko puta parkirališta. Konobar kojeg sam zamolila da mi zamijeni novac nije me ni pogledao nego mi je leđima okrenut promrmljao da nema sitnoga. Pomislivši da je čovjek slučajno ustao na lijevu nogu i da je zapravo nerealno očekivati da se u lokalu koji uglavnom ima goste nakon podneva može naći višak sitniša oko 11 sati prijepodne, uputila sam se prema slijedećem lokalu. Nakon sličnog doživljaja pokušala sam i u trećem. Obeshrabrena i već malo ljuta četvrti pokušaj sam prepustila svom životnom drugu koji se u takvim situacijama lijepo snalazi. No ni njegov šarm nije djelovao usred tog razvikanog turističkog središta u koje se očito ne treba uputiti bez zalihe kovanica. Na kraju smo došli do kioska u kojem smo kupili novine koje nismo namjeravali kupiti, dobili nekoliko kovanica, a na molbu da nam razmijeni još deset kuna ljubazna prodavačica je odgovorila da sitnog nema. U blizini se nalazi pošta i tamo smo, konačno, kupivši razglednicu, dobili željeni sitniš. U tom traženju prošlo je više od pola sata. Vratili smo se do parkirališta i slavodobitno ubacili 12 kuna za tri sata parkiranja. Krenuli smo uz marinu prema mjestu gdje na posjetitelje poput nas čekaju taksisti sa svojim čamcima. Na internetu sam bila pročitala da se prijevoz u oba smjera naplaćuje 20kn za odrasle, dok se djeca voze besplatno ili u pola cijene. Kad smo naišli na prvi taxi-boat, ljubazni vlasnik nam je ponudio prijevoz za 60kn. Premda dvanaestogodišnjak, sin mi je krupan i približava se visini od 170 cm pa nismo ni pitali za povlasticu za djecu, tim više što smo u barci koja može prevesti 15-20 osoba bili jedini putnici. Nadam se da naš ljubazni taksist ima i boljih dana.

Kako se udaljavamo od obale, bura sve jače udara i veselo mreška površinu zaljeva po kojem jure brojni daskaši. Ovome je brza vožnja bila prekinuta padom i osvježavajućim kupanjem u hladnom moru, srećom blizu obale.

Stariji gospodin vrijeme vožnje krati pričajući o životu na otoku koji traje dvanaest mjeseci na godinu, a ne samo ona dva do tri koja i mi kao turisti poznajemo. Pritom budno pazi na smjer plovidbe.

Taksiji poput našeg i nešto veći brodići za prijevoz izletničkih skupina ne zaustavljaju se u košljunskoj lučici. Prije izlaska dogovaramo vrijeme povratka. Pretpostavljamo da će nam nepuna dva sata biti dovoljna za razgledavanje, a za svaki slučaj uzimamo i broj mobitela našeg taksista, ukoliko bi po nas trebalo doći ranije ili kasnije. U luci je usidren tek jedan čamac, vjerojatno u vlasništvu samostana, na što ukazuje i ime – Sv. Anton.

Na podnevnim suncem obasjanoj rivi dočekuje nas kip Sv. Franje, velikog poštovatelja i ljubitelja prirode i svih Božjih stvorenja:

Na obližnjem zidu lijepa karta s popisom svega što se na otoku može vidjeti:

Dok muž čeka u redu za kupovinu ulaznica, mali i ja prilazimo kapelici s jaslicama – božićni prizor djeluje nestvarno pod jarkim suncem usred ljetne žege koju tek povremeno ublažavaju udari sve slabije bure. U Kapelici Porođenja iz 1651. nalaze se jaslice iz 17. stoljeća – govori natpis na zidu kapelice. Uz Svetu obitelj iz slame izviruju i vol i magarac.

Prolazimo pored vrta i ulazimo u zgradu muzeja u kojoj je zabranjeno slikanje:

U muzeju se nalaze mnogi predmeti i dokumenti o povijesti Košljuna i franjevačkog samostana, ali i o životu cijelog tog kraja nekoć i u novije doba. Uz etnografsku zbirku nalazi se zbirka leptira, a izložene su i vrijedne knjige i rukopisi iz samostanske zbirke. Osobitu pažnju mog djeteta privukao je primjerak nedavno izdane najmanje knjige na svijetu s molitvom očenaša na nekoliko jezika.
Izlazimo iz muzeja i ulazimo dublje među samostanske zidove

Ulazimo u klaustar, najljepši dio svakog samostana koji sam dosad posjetila:

Odande se ulazi u crkvu u kojoj nisam našla znak zabrane fotografiranja. Posebno mi se sviđaju oslikane stropne grede.

Nešto dalje, u muzeju u kojem se čuvaju sakralni predmeti, fotografiranje je ponovo zabranjeno. Najviše pažnje privlači poznato jerusolimsko raspelo i pisane izjave trojice svećenika koji su svjedočili čudu kad je lik raspetog Isusa plakao i znojio se.
Nakon izlaska iz muzeja upućujemo se stazom u obližnji šumarak. Ubrzo dolazimo do odvojka koji lijepo uređen i ograđen vodi do Križnoga puta koji je sagrađen oko kapelice Sv. Križa iz 1579. godine. U kapelici je nekoć bilo smješteno čudesno raspelo, a danas se na njegovom mjestu nalazi Isusov grob, budući da je kapelica istovremeno i 14. postaja Križnoga puta.

Glavna staza vodi do maslinika na obali uz koju se može putem vratiti do samostana,

a ako se skrene jednom od sporednih staza, nailazi se na ovaj prizor napola skriven bujnim raslinjem:

Na povratku zavirujemo još u kapelicu Sv Franje iz 1654. Posvećena je preminuću skromnog čovjeka i velikog sveca.

Malo prije dogovorenog termina vraćamo se u luku. Plava boja u svim nijansama djeluje umirujuće u tišini koja je zavladala nakon odlaska veće skupine posjetitelja. Sjedimo u hladu i čekamo našeg taksista koji stiže s nekoliko minuta zakašnjenja zbog kojih se još izdaleka ispričava. Pravi profesionalac. Prohladni vjetar u zaljevu sad mi je pomalo neugodan - zbog boravka na suncu i zbog gladi hvata me glavobolja. Slično se osjeća i ostatak obitelji pa tako odmah nakon povratka u Punat odlazimo u potragu za okrepom. Juha, lignje i ćevapi s puno pomfrita vraćaju nam dobro raspoloženje. Nakon još jedne kratke šetnje rivom do parkirališta krećemo prema slijedećem odredištu – špilji Biserujki.
Malo prije Omišlja nailazimo na tablu koja označava skretanje prema željenoj destinaciji. Nešto uža i mjestimice zavojita ali dobra cesta vodi nas oko 10 km kroz makiju do naselja blizu obale. Oštro skretanje lijevo prema špilji pri kraju dobro je označeno i tako nakon kraće vožnje uz obalu na kojoj se vide tek malobrojni kupači, vjerojatno zbog bure i prohladnoga mora, dolazimo do parkirališta. Lagani zadah koji nas dočekuje na izlasku iz automobila dolazi od bezbrojnih kozjih brabonjaka koji se nalaze posvuda na tlu. No on ubrzo nestaje kad puhne vjetar, a prizor koji nas dočekuje privlači svu našu pozornost. Bura je raščistila vlagu i obala se potpuno jasno ocrtava pred nama – prepoznajem Crikvenicu i Dramalj, nešto dalje mora biti Novi Vinodolski.

Velika ploča uz obližnju ogradu na nekoliko jezika poziva namjernike da posjete špilju:

Put nas vodi do kuće usred kamenjara:

Ispostavilo se da je to ulaz u špilju. Nakon kupnje ulaznica sjedamo na klupu u ograđenom dvorištu. Iz prijatnog hlada pruža se pogled prema moru:

Kad nakon desetak minuta izlazi prethodna skupina posjetitelja, pozivaju nas da uđemo. Posebno upozoravaju da je zabranjeno slikanje blicom, stoga poslušno spremam fotoaparat. Spuštamo se za vodičkom strmim stepenicama u podzemlje. Da nas je u grupi bilo manje, imala bih osjećaj da se spuštam u začarani svijet patuljaka i vilenjaka. Lijepo uređena špilja u svojih 110 metara obiluje stalaktitima, stalagmitima i stalagnatima (to su oni stupovi koji nastaju kad se stalaktiti i stalagmiti nakon višetisućljetnog rasta spoje). Špiljskih ukrasa ima jako puno, mjestimice me ugođaj podsjetio na puno veću i poznatiju Postojnsku špilju u Sloveniji. U špilji žive šišmiši za koje su u kući iznad ulaza ostavljeni prolazi za izlijetanje, a tu se može naći i jedna vrsta endemskog račića, slijepog zbog nedostatka svjetla. Najveća neobičnost špilje je u vrlo tankom sloju tla koje se nalazi između stropa špilje i površine, tako da voda koja otapa vapnenac i stvara sige kaplje samo povremeno, nakon oborina, što usporava nastanak špiljskih ukrasa. Nažalost mogu se vidjeti i mjesta na kojima su ukrasi oštećeni. Ljudi su nekoć vjerovali da se u špilji nalazi skriveno blago pa su ponešto uništili tražeći ga, a znali su vaditi ukrase i kako bi ih prodali ili za nešto upotrijebili. Vide se i tragovi dima baklji koje su koristili stariji istraživači. Osim ljudi, špilju su u nekoliko navrata oštetili i potresi. Prolazila sam kroz tu ljepotu i divila se odsjaju ne prejakog osvjetljenja na glatkim površinama podzemne građevine kakvu ljudi ne bi mogli sagraditi. Bilo mi je pomalo žao kad sam iz prohladnog sumraka morala izaći na suncem obasjani kamenjar. Vratila sam se još jednom do ulaza i slikala obavijest o vremenu kad je špilja otvorena za posjetitelje. Netko je očito došao izvan termina i dodao svoj komentar.

Ja mogu reći samo jedno – ako vas put nanese na Krk, nećete požaliti ukoliko odvojite malo vremena za posjet ovoj uistinu lijepoj i zanimljivoj špilji. A mi smo se sretni i zadovoljni, obogaćeni dodirom prelijepih mjesta, u večernjim satima vratili u Zagreb.

18.08.2010. u 21:40 | K | 39 | P | # | ^

Novi život se rađa

Svakoga dana, svakoga sata, svake minute, svake sekunde negdje na svijetu se rađa dijete. To je nešto prirodno i normalno, svakome poznato i samo po sebi razumljivo. No je li doista tako?
Svatko tko je ikada prisustvovao stvaranju novoga života, pa radilo se i o najneznatnijem od svih stvorenja, znat će da odgovor na to pitanje nije nimalo jednostavan. Život je čudesan dar, osobit blagoslov, koji od naizgled ničim povezanih elemenata i spojeva stvara nešto sasvim novo, jedinstveno i neponovljivo. Vjerujem da sve što je ikad stvoreno zrcali ljubav Stvoriteljevu onoliko koliko je ljubavi stvorenje spremno primiti. U trenutku rođenja ta je ljubav najčišća i stoga najvidljivija nama koji smo u životu nakon vlastitog rođenja na svom biću nakupili slojeve kroz koje se moramo mukotrpno probijati kad se poželimo ponovo približiti i vratiti Izvoru. Zbog svega toga nikad ne bih mogla ispravno opisati što mi je značilo rođenje vlastite djece. Razumska spoznaja da se u trenutku rođenja mog prvog djeteta posvuda na svijetu rađaju bezbrojni dječaci i djevojčice postala je bespredmetna i ustupila je mjesto dubokom poštovanju kad sam shvatila da se u tom istom trenutku posvuda na svijetu zapravo događaju istinska čuda, jer od tog časa rođenje djeteta više nikad nisam mogla sagledati kao običan, normalan događaj. Čuda su to koja će tek malobrojni nazvati pravim imenom, možda u strahu od prevelikog odstupanja od normale u vremenima kad se sve nastoji razumom objasniti i znanstveno determinirati. No možda upravo zbog svijesti o veličini događaja ostajemo bez riječi i šutimo kako svojim čuda nedostojnim i nepotpunim oruđem sporazumijevanja ne bismo umanjili veličinu onoga čemu smo bili svjedokom...

Ne znam cjelovite odgovore na postavljena pitanja, no znam da je meni draga i vrlo bliska osoba danas doživjela čudo rađanja novoga života. Moja sestra, na blogu poznata kao bivša apstinentica, rodila je danas u poslijepodnevnim satima zdravu djevojčicu. Neka ih Bog blagoslovi i uvijek bdije nad njima.

23.06.2010. u 21:11 | K | 39 | P | # | ^

Da ne prođemo Bosnom troma duha i pospana oka... (2. dio)

Sutradan je nedjelja, 11. travnja, kiša i dalje pada i sve je hladnije. Nakon jutarnje mise i doručka opraštamo se od naših domaćina u Visokom. Zahvalnost na pozivu da ih posjetimo, na gostoprimstvu i srdačnosti kojom su nas dočekali i pratili uistinu je tolika da se riječima samo dijelom može izreći. Naši prijatelji fra Ivan i fra Ivica idu dalje s nama, s njima ćemo se oprostiti tek poslijepodne kad iz Jajca krenemo prema Banja Luci i dalje u Hrvatsku.

Dok prolazimo kroz Visoko, priča nam fra Ivan kako je 70% grada izgorjelo u velikom požaru 1911. Priča zatim o grobljima, o zapuštenom židovskom groblju na kojem već desetljećima nema tko biti pokopan, o neobilježenim grobnicama iz posljednjeg rata koje su ponekad bile prekapane i leševi premještani na druge lokacije kako bi se zločini prikrili pred međunarodnom zajednicom. Tako se događalo da su ljudi kasnije nalazili svoje najmilije u dijelovima – dio u jednoj, dio u drugoj grobnici, ukoliko su uopće imali sreće da ih nađu. Upravo tada prolazimo kroz šumarak našpikan bijelim stupićima – nadgrobnim spomenicima koji obilježavaju posljednja počivališta muslimana. U tom trenutku osjećam duboku žalost i mučninu zbog svega što se ovdje dogodilo i što se uvijek i stalno događa na raznim mjestima i u raznim vremenima, a meni se nekako ipak čini da se ne bi trebalo i ne bi smjelo događati, i ne bi se događalo kad bismo samo mogli malo drugačije gledati jedni druge, malo više cijeniti život i sve što je dano ne samo nama, nego i drugima. Zapravo, izgovorio je fra Ivan nešto kasnije toga dana, malo prije nego što smo se razišli svatko na svoju stranu, jednu rečenicu koja mi se duboko urezala u pamćenje - ne zato što bi njome bilo izrečeno nešto novo, nego zato što je ona vječni odgovor na bezbrojna naša pitanja i molitve. Govorio je o toleranciji i suživotu i kako su to sve lijepe stvari, ali ništa od toga ne može trajno opstati ako ne budemo barem malo voljeli jedni druge. Izgovorena samo jednom i naizgled usput, ta je rečenica bit i rješenje problema. Ljudima je često neugodno govoriti o ljubavi, nelagodno osjećati je, ljubav je nešto meko i toplo, vrlo osjetljivo, ne izlaže se pogledima drugih jer nas čini krhkima i ranjivima, a možda bi bilo najbolje kad je ne bi ni bilo, čovjek bi bez nje mogao mirno živjeti i umirati, vođen jednostavnim nagonima, bez ikakve filozofije, i sve bi bilo u redu. Osim činjenice da onda ne bismo bili ljudi.

Vozimo se dalje kroz sve gušće koprene kiše koja pojačava nakon prolaska kroz Kiseljak s kupališnim kompleksom i neobičnom crkvom Sv. Ilije na brijegu. Skrećemo prema Fojnici i uspinjemo se vijugavom cestom uz istoimenu rijeku. Snježne pahulje počinju se miješati s kišom i uskoro se nalazimo u pravoj snježnoj mećavi. U autobusu je ugodno toplo, nižu se sela i zaseoci u kojima ljudi žive, vidi se po dimu koji se izvija iz dimnjaka kuća, a mrtvi i ovdje počivaju u grobovima razbacanim uz cestu i po voćnjacima i šumarcima koje zasipa sve gušći proljetni snijeg. Uskoro se zaustavljamo na parkiralištu ispod strmog brežuljka na kojem se nalazi fojnički samostan Duha svetoga.

Pogled prema susjednoj prilično strmoj padini otkriva groblje zasipano snijegom:

Prolazimo i pored spomenika s natpisom:

Ulazimo u crkvu i razgledavamo je, pomalo u žurbi jer se približava vrijeme sv. mise. Prolazimo kroz zanimljivu zbirku samostanskog muzeja i knjižnicu, no više od knjiga privukao me prizor koji sam ugledala kroz jedan od prozora:

Na povratku kroz muzej nisam mogla ne zabilježiti ovaj mali spomenik – primjer prikrivanja križa ukrasima u vremenima osmanlijske vladavine:

Izlazimo na prostranu terasu pred crkvom. Dočekuje nas hladnoća koja oštro štipa za obraze i još jedan prizor koji je vrijedno zabilježiti:

Dok se kroz zabijeljene livade i šumarke vraćamo cestom kojom smo i došli, priča nam fra Ivan žalosnu priču o tragičnoj smrti fra Nikice Miličevića i još jednog fratra ratne 1993. godine. Fra Nikica i tadašnji imam pokušali su spriječiti ratne sukobe u fojničkom kraju gdje je suživot muslimana i katolika bio tradicionalno dobar, sve dok ih nisu u sukob doveli izvana. Čini se da to nije bilo u interesu sukobljenim stranama pa je svoje djelovanje fra Nikica glavom platio. Nešto o tome može se pročitati OVDJE
Nakon nekog vremena spuštamo se u niže predjele i snijeg se ponovo pretvara u kišu dok prolazimo kroz Lašvansku dolinu, meni dosad poznatu samo po lošim vijestima iz ne tako davnih ratnih vremena. Prolazimo kroz Busovaču i desetak minuta kasnije kroz Ahmiće u kojima su Hrvati, ne oni domaći, ubili 116 muslimana, a posljedica tog zločina bilo je među ostalim i stradanje 520 autohtonih Hrvata iz Lašvanske doline. Odmah nakon Ahmića dolazimo do Viteza gdje nas cesta vodi kroz veliku trgovačku zonu, mjesto koje pruža nadu zapošljavajući brojne stanovnike ovoga kraja. Još malo dalje Nova Bila s bolnicom koja je za vrijeme rata bila simbol nade i stradanja, a i danas je to dobra bolnica. Neposredno prije Travnika nalazi se Dolac na Lašvi u kojem se stjecajem okolnosti rodio književnik nobelovac Ivo Andrić.
Premda je prije puta bilo nekih naznaka da bismo se mogli zadržati u Travniku, zbog kratkoće vremena samo prolazimo kroz njega kao i kroz ostala mjesta u Lašvanskoj dolini. Prolazimo pored velike medrese, sjećam se i tvrđave na brijegu, a kao jedna od značajnih obrazovnih ustanova u gradu spominje se Katolički školski centar Petar Barbarić

Ubrzo nakon Travnika prolazimo pored odvojka za Ovčarevo u kojem se nalazi crkva Sv. Mihovila, jedna od najljepših u BiH. Nažalost, ne vidi se s ceste kojom prolazimo dalje do naselja Turbe (turbe inače znači mauzolej). Nakon Turbeta uspinjemo se planinskom cestom prema prijevoju Komar (927m) koji razdvaja Lašvansku dolinu (Lašva se ulijeva u Bosnu) od doline Vrbasa. Ulazimo u maglu i zavojitom cestom prolazimo kroz šume pod novim snijegom. Sa samog prijevoja inače puca širok pogled, no nama oblak u koji smo ušli onemogućava uživanje ne samo u panorami nego i u pogledu na lijepe šumovite planinske predjele kroz koje putujemo.
Spuštamo se i prolazimo kroz selo Oborci u kojem se, kao i u prije spomenutom Turbetu, nalaze ostaci antičke bazilike. Uskoro stižemo u Donji Vakuf koji leži na rijeci Vrbas. Vrbas izvire podno planine Zec koja se nalazi iznad Fojnice, ali sa suprotne strane od one s koje smo joj prišli. Uskovitlane vode nose sa sobom neizbježne plastične vrećice koje vise posvuda s grmlja uz rijeku, a ponegdje se vide i plastične boce koje plutaju u nakupinama.

Za oko pola sata cestom uz rijeku stižemo u Jajce. Autobus staje ispod Medvjed kule koja se nalazi na jednom uglu stare Tvrđave.

Uspinjemo se prema Tvrđavi u koju nećemo ući i zaustavljamo se pored ulaza u jajačke katakombe:

Spuštamo se u mračnu unutrašnjost, u svojevrstan hram isklesan u živoj stijeni. Čini mi se da se istovremeno nalazim u kapelici i u grobnici, premda su grobna mjesta prazna. Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomaš pogubljen je u Jajcu, no njegove kosti ne počivaju ovdje, imat ćemo malo kasnije prilike posjetiti njegovo posljednje počivalište. Zanimljiv članak o jajačkim katakombama može se pročitati OVDJE , preporučujem skinuti članak u PDF formatu gore desno, isplati se pogledati ilustracije.

Na izlasku iz podzemlja dočekuje nas kiša, dovoljno jaka da nas natjera da otvorimo kišobrane. Prolazimo pored tornja Sv. Luke iz prve polovice 15. stoljeća:

Zatim se spuštamo u grad do džamije Esme Sultanije – tzv. ženske džamije. Dala ju je sagraditi Esma sultanija kao zadužbinu za svoje ozdravljenje. Izgubljeno zdravlje nije joj se vratilo i ona je umrla, no džamija je ostala kao jedina džamija u Europi sa ženskim imenom u nazivu.

Na kraju nailazimo na staru česmu, možda je poznata, ne znam joj ime, no neka se nađe jer volim česme kojima se tako velikodušno nudi potrebna voda svakome tko žedan naiđe:

Spuštamo se dalje do mosta preko rijeke Plive. S lijeve strane nazire se izmaglica koja nastaje zbog rušenja vode niz poznati slap. Moja generacija dobro ga je upamtila, pretpostavljam, pojavljivao se na svim mogućim i nemogućim mjestima jugoslavenske socijalističke ikonografije, osobito oko 29. studenog, tada još obavezno novembra, kad se dvodnevnim neradom i mnogim proslavama slavila uspomena na drugo zasjedanje AVNOJ-a na kojem su udareni temelji poslijeratnoj Jugoslaviji. Ova ružna zgrada u kojoj je zasjedanje održano bila je, pretpostavljam, mjesto hodočašća u bivšoj državi. Danas očito zauzima mjesto u povijesti koje joj još uvijek pripada. Srušena nije, ali napuštena jest, tako barem izgleda – muzej kao svaki drugi.

Slap je uistinu prekrasan, premda kažu da je prije nekoliko godina bio još ljepši dok se nije urušio dio litice preko koje voda pada i slijeva se u Vrbas.

Za razliku od lijepe i čiste Plive, Vrbas, to već znamo, sa sobom nosi masu plastičnog materijala, što je, nažalost, dobro vidljivo i s vidikovca kod slapa:

Nerado odlazim od vodopada čiju ljepotu ne umanjuje ni kiša koja sitno pada iz niskih sivih oblaka. No kako vrijeme neumoljivo prolazi, tako se i mi moramo uputiti prema hotelu gdje nas čeka ručak. Nakon te dobrodošle stanke ulazimo u autobus praćeni dobrim željama prosjakinje koja nas je neusiljeno ali uporno pratila od dolaska u Jajce i napokon dobila milostinju od naših domaćina. Vožnja ne traje dugo, tek nekoliko minuta, do franjevačkog samostana Sv. Luke. Najprije ulazimo u sobu u kojoj u staklenom lijesu počivaju kosti posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića pogubljenog od Turaka u Jajcu 1463., nakon samo dvije godine vladavine u kojima je pokušao naći saveznike kako bi zaustavio najezdu Turaka, ali je pritom ostao sam i prepušten na milost i nemilost osvajačima. Brzo prolazim pored tog meni neugodnog prizora i izlazim u predvorje. Na fotografijama koje su ondje izložene vidi se da su veći dio samostana i crkva za vrijeme rata bili doslovno pretvoreni u bezobličnu gomilu kamene i drvene građe. Godine su prošle i ono što je bilo srušeno ponovo je sagrađeno, zapravo, još se gradi:

Na mokrom šljunku dvorišta pred nedovršenim samostanom opraštamo se od naših dragih domaćina i pratilaca – fra Ivana i fra Ivice. Razgovaramo nekoliko minuta, rukujemo se i krećemo – oni automobilom natrag u Visoko, mi autobusom prema Banja Luci i Zagrebu. Znam da nisam samo ja neprestano očekivala na toj posljednjoj dionici puta da fra Ivan uzme mikrofon u ruke i započne priču o prizorima koji su se nizali pred našim očima. Tišina koja je pratila ta očekivanja bila je vrlo rječita.

Vozač našeg autobusa dobro poznaje krajeve kroz koje nas je provezao. To se pokazalo u ova tri dana na različitim prometnicama i u raznim, uglavnom ne baš povoljnim vremenskim uvjetima. Odlučno kreće i uvodi nas u posljednju dionicu puta, ne manje zanimljivu od prethodnih i, kako se pokazalo, ne manje lijepu. Kad sam gledala na karti ovaj dio puta vidjela sam da ima nekakvih brda, no karta mi nikako nije mogla dočarati krasotu kanjona Vrbasa kroz koji prolazimo oko sat vremena. Snagu rijeke na njezinom divljem toku kroz kanjon obuzdava i iskorištava nekoliko hidroelektrana zbog kojih se njezin tok mjestimice pretvara u dugačka uska jezera prekrasne zelene boje. Uspjela sam u prolazu "uhvatiti" jednu od brana, mislim drugu po redu:

Na mjestima gdje se Vrbas smireno razlijeva mogu se vidjeti i ovakvi, više morski nego riječni prizori, s cestom koja prati padinu klanca sasvim blizu vodenoj površini:

Kasnije smo na jednom mjestu ugledali u rijeci ogromnu plovu raznobojnih plastičnih boca zaustavljenih na vodenoj površini. Nažalost u tom trenutku mi je nakon prelaska jednog od mostova rijeka bila s pogrešne strane i nisam mogla slikati taj prizor.

Ne mogu se nagledati visokih strmih padina, žustrog planinskog toka rijeke na mjestima gdje nije zauzdana branama, litica koje se ponegdje ruše sa svih strana. Podsjeća me to na klance kroz koje sam kao dijete ponekad prolazila diveći im se i sad mi se na trenutak učinilo da se vraćam kući nekamo gdje već dugo nisam doma. Padine se na kraju razmiču, cesta ne prati više Vrbas nisko dolje na njegovom putu nego se uzdiže i mjestimice pretvara u pravu panoramsku cestu s koje puca veličanstven pogled poput ovoga:

Nešto kasnije se ponovo spuštamo do rijeke. Neobuzdana klisurama i branama u nizinskom se dijelu razlijeva i širi sve više, da bi na dionici prije Banje Luke postala prava nizinska rijeka, bez vrećica i plastičnih boca koje su ostale u mreži iznad jedne od brana u kanjonu.

Još malo i dolazimo do Banja Luke. Ne ulazimo u središte grada nego prolazimo rubnim dijelovima, sve dok ne izađemo na autoput koji nas vodi prema granici. Laktaši i Aleksandrovac ostaju za nama, a mi se uključujemo u podugačku kolonu vozila koja čekaju na ulazak u Hrvatsku kod Bosanske Gradiške. Srećom, u dužoj koloni se nalaze samo kamioni, red za autobuse i osobna vozila ipak je puno kraći. Čekamo smo nešto više od pola sata, od toga dosta dugo na ovom mjestu na mostu preko Save.

Prepuna nezaboravnih dojmova i velike zahvalnosti na svemu što mi je bilo namijenjeno na ovom putu vratila sam se u svoju svakodnevicu.