Želim, želim…
Hmmm, neću reći da želim zvijezde s neba, no činjenica je da želje ponekad nisu jednostavna stvar, čak ni kad želimo nešto jednostavno i ne preskupo, poput narukvice na gornjoj slici. Sedefasta ljepotica sad je moja, stoji u ormaru kao što sam i predvidjela i malo je vjerojatno da ću je prije slijedećeg ljeta staviti na ruku više od dva ili tri puta. To je ukras za preplanulu kožu, ne mogu je zamisliti na blijedom zimskom zapešću.
Za oko mi je zapela još prošloga ljeta. U dokolici godišnjeg odmora čovjek često primijeti i stvari na koje inače ne bi ni pomislio. Ja u Zagrebu rijetko obilazim dućane u potrazi za lijepim stvarima. Organski mrzim kupovanje bilo čega osim najnužnijeg pa tako u obilazak krećem samo kad moram jer mi je nešto jako potrebno, ili ako tražim poklon za nekoga. To ne znači da ne volim zavirivati u izloge, volim, no zavirivanje pa i detaljno razgledavanje bez obaveza je jedno, a mukotrpno traženje nečega je sasvim druga priča. Uglavnom, kako na moru imam puno više vremena za neobavezne šetnje, tako se češće dogodi da naiđem na nešto što mi privuče pozornost i što ponekad uistinu poželim imati. Poput ove narukvice. Naprosto mi je zapinjala za oko svaki put kad bih prolazila pored štanda na kojem je bila izložena. Rutinirano sam ugušila tu bezazlenu želju uvjeravanjem same sebe da je ionako neću nositi ako je kupim, da je to nevelik ali sasvim nepotreban trošak na ionako skupom ljetovanju, da će sedef požutjeti do vremena kad je poželim ponovo staviti… Nisu me zanimali argumenti da mi se stvarčica neobično sviđa, da me privlači svaki put kad prođem pored nje, da spada u rijedak nakit koji mogu nositi jer se sastoji samo od ljuštura školjaka i uvučene gumice na što nisam alergična, dok mi nošenje ostalog „neplemenitog“ nakita onemogućava vrlo brzo izbijanje crvenih plikova na mjestu kontakta… Naprosto sam otišla i zaboravila na želju.
No ove godine sve se ponovilo. Prigušena biserna bjelina sedefastih ljuštura počela me opsjedati kad bih prolazila pored prodavača i tako sam shvatila – moram je kupiti kako ne bih kasnije do kraja života žalila za propuštenom prilikom. Zašto? Ne znam. Mi ljudi smo kao djeca i kad smo odrasli. U srednjim godinama nisam više navikla na te intenzivne dječje želje o kojima bih mogla napisati esej. Pomalo ljuta sama na sebe konačno sam pitala za cijenu i željena ljepotica se za sedamdeset kuna našla na mom zapešću. Ljubazna prodavačica uvjerila me je da je gumica u narukvici dovoljno čvrsta i poželjela mi zdravlje i sreću. A ja sam istoga časa shvatila koliko sam sretna. Bilo bi strašno da ovako intenzivno želim novi mercedes, vilu s bazenom ili barem superkomforan stan. Ne, ne bi bilo strašno to željeti, normalno je i ljudski ponekad željeti nešto lijepo, problem bi bio kad bi me takva želja opsjedala godinama i natjerala me da je pokušam realizirati. Kad pomislim koliko je truda potrebno da se nešto takvo stekne (o nekim mutnim načinima stjecanja dobara neću ni razmišljati), a zatim koliko napora za održavanje postignutog, odustajem brižljivo čuvajući svoje dragocjeno vrijeme za ono što me istinski raduje i ispunjava. Baratanje željama nije nimalo jednostavno i svatko kroz život traži svoj način kako se nositi s njima. Da me ne bi netko krivo shvatio, ne zagovaram principijelno protivljenje željama, još manje siromaštvo i asketizam (ukoliko ih netko svojom voljom ne odabere kao način prolaska kroz avanturu zvanu život), samo mislim da bismo sa svojim željama morali pažljivo postupati. Postoji mudro staro upozorenje – pazi što želiš jer bi ti se želja mogla ostvariti. A što se mog čuvanja dragocjenog vremena tiče – mogla bih ispričati jedan stari, prastari vic. Znamo da vic koji je čovjeku drag često o njemu govori više nego tisuću riječi. Pa da ispričam svoj, nije jako smiješan, ali je jedan od rijetkih koje pamtim. Varijacija koju znam glasi otprilike ovako:
Došao bogati industrijalac sa Zapada na odmor u Dalmaciju. Uživa on u zasluženom odmoru na našem modrom Jadranu i jednoga dana šećući i razgledavajući naiđe na čovjeka koji sjedi na molu i lovi ribu udicom. Sjedne i promatra kako onaj ponekad izvuče ribu, pogleda je i baci natrag u vodu. Nakon nekog vremena priđe čovjeku i pita ga što radi. Ovaj mu odgovori da peca. Zašto peca? – za zabavu. Pita ga bogataš zašto ne sačuva ribe koje je uhvatio, može ih prodati na placu i zaraditi novac. Što će mi taj novac? upita čovjek. Pa nakon nekog vremena moći ćeš kupiti štap i pecati veće i skuplje ribe. Prodat ćeš ih na placu i zaraditi još više novca. Onda ćeš za taj novac kupiti mrežu i barku i loviti još više ribe. Kad i tu ribu budeš prodavao, na kraju ćeš zaraditi dovoljno da kupiš ribarski brod i loviš još više ribe. Onda ćeš brzo zaraditi i kupiti cijelu flotu ribarica i tvornicu za preradu ribe. Čovjek ga gleda i gleda i na kraju pita: A dobro, što ću onda kad budem sve to imao. E onda, kaže mu bogataš, moći ćeš sjesti na mol i odmarati se pecajući. Pa to radim i sad, kaže mu čovjek, okrene mu leđa i ode svojim putem.
Kako se nosite sa svojim željama? Muče li vas više one velike ili one male? Frustriraju li vas jako ili je to samo povremena nelagoda? Mislite li da je dobro sebi ispuniti svaku želju?
23.08.2009. u 23:04 | K | 94 | P | # | ^
Detalji s ljetovanja (nastavak)
Možda sam dosadna, ali ne mogu ne ispričati priču o biljnom svijetu koji me okružuje dok sam na ljetovanju. Neke od tih biljaka poznajem godinama, pa i desetljećima. Tu je ponajprije drvo naranče koje svojom krošnjom štiti dvorište od najveće vrućine. Kad sjedim pred ulazom ili pored njega i pogledam gore, ugledat ću uzak pojas neba između drveta i krova:
Prozor na slici je prozor kroz koji se vidi naranča i bio bi to dobar i prijateljski prozor kad na njemu i uz njega ne bismo stalno nalazili stotine mrtvih mrava, kao da se radi o mravljem groblju. Znam da je prije nekoliko godina ovamo stavljen otrov, no odonda nitko nije ništa tamo stavljao, a mravi i dalje ugibaju. Ili ih drugi mravi mrtve donose ovamo iz nekog nepoznatog razloga. Kako god bilo, kroz prozor se pruža pogled na zelene naranče koje tijekom ljetnih mjeseci postaju sve veće i sve ih je manje. Kako jedne rastu, tako one manje sretne koje se ne razvijaju dalje, otpadaju. Nekoć su susjedi znali poslati djedu i baki kutiju tih naranči za Božić, a oni bi ih podijelili obiteljima, ne toliko za jelo jer su kisele i pune koštica, koliko za miris i koricu koja se može staviti u kolače jer plodovi nisu ničim tretirani.
U predvečerje ponekad sunce prodre kroz listove i grane naranče stvarajući prelijepu čipku na zidu susjedove kuće:
Naranču okružuje polukružni zidić, a na zidiću već dugi niz godina stoji stari bakin asparagus.
Asparagus je biljka iz čijeg korijena uvijek iznova izbijaju nove grane nježne zelene boje, ukrašene i ponekim trnom. Ovaj asparagus je poseban, imam snažan dojam njegove prisutnosti kad god dođem i boravim uz njega. Možda zato što ga je baka posebno voljela i uvijek nam pokazivala male savršene cvjetiće koji bi svojim mirisom privlačili sitne kukce, a zatim bi se pretvorili u zelene bobice, plodove koje bi kao kuglice na božićnom drvcu ukrašavale te nekoć rascvjetane grane. Bila sam žalosna kad sam uvidjela da se ove godine osuo pupoljcima nešto kasnije i da vjerojatno neću vidjeti kako cvate, no kako mi se pružila prilika da ostanem nekoliko dana dulje nego što smo planirali, imala sam prilike diviti se tim malim nježnim ljepoticama:
Pored njegovih zelenih grana često osjetim osvježavajući dah prolaznosti. Činjenica da grane koje gledam nisu one iste koje sam gledala prošlih godina podsjeća me na priču o tome kako se svakih sedam godina sva tvar u našem tijelu izmijeni i da nijedna molekula, premda su u istom kalupu, više nije od onih koje su prije sačinjavale naše tijelo.
Polukružni zidić oko naranče nekoć je nudio dom još nekim biljkama, a prije dvadesetak godina nije bio uredno zalijepljen malterom nego samo naslagan poput suhozida pa smo se brat i ja zabavljali tražeći u rupama između kamenja paukova gnijezda koja su izgledala poput bijelih cijevi. Pokušavali smo namamiti te ružnjikave stvorove iz njihovih rupa bacajući im u mrežu zrnca pijeska, a kad to više nije djelovalo, ponekad bismo se poslužili i živim mravom, ne razmišljajući uopće o smrti jadne životinjice. Nadam se da sam se za tu dječju okrutnost iskupila čuvajući mrave i njihove putove svih ovih kasnijih godina.
Na kraju malenog dvorišta nalazi se zid, a na zidu, osim mačke iz prošlog posta, mogu se vidjeti biljke obješene u košaricama. Najljepše je cvala fuksija
A okuražili su se i žuti cvjetići potaknuti našim zalijevanjem
Bijela pelargonija koju je baka prigrlila u posljednjim godinama svog i djedovog zajedničkog dolaženja pokazala je nevjerojatnu otpornost u godinama nakon toga. Smještena u veliku posudu u kutu dvorišta ljetos nam je nudila uglavnom pogled na bujno zeleno lišće, premda kažu da je obilno cvala prije našeg dolaska. Ipak sam uspjela uhvatiti nekoliko slika nježnih bijelih cvjetova i pupoljaka:
To je bio ovogodišnji biljni svijet omanjeg dvorišta, mjesta na kojem se događalo puno meni dragih susreta, razgovora, oproštaja i svega što život nosi i poklanja nam u trenucima dok još ne znamo što dobivamo. Tek će budućnost nježno razmotati svileni papir ili grubo rastrgnuti onaj žilavi smeđi za pakete i pokazati nam koliko je važno bilo ono prije i kako time možemo poboljšati ovo sada ili ono poslije.
Ako se želi izaći iz dvorišta, obavezno se prolazi ispod male brajde, jednog starog trsa vinove loze koji se bujno razrastao i prekriva mali kutak dvorišta prikladan za roštiljanje. Sjećam se tih dana udaljenih dva desetljeća i kusur godina, kad je tata s bratom u tom kutu ložio vatru i pripremao roštilj, dok smo mama i ja vadile meso, posoljeno, popapreno i namazano uljem, ćevape koje je mama radije pekla u tavi kako bi ostali sočni, rezale kruh, puno luka, puno rajčica i zelene paprike. Usto su nekoliko godina za redom išle neizostavne princes-krafne, mamin specijalitet koji smo svi obožavali. Voljela sam dovršavati to tijesto, brašno zakuhano u mješavinu vrele vode i maslaca u koju bih ja ponosno umiješala potreban broj cijelih jaja. Bilo je i svojevrsne uzbudljive neizvjesnosti kad bi se profiteroli pekli – nisu se uvijek uredno napuhali kako bi se stvorila velika šupljina u donjem dijelu svake krafne koja je omogućavala lakše i obilnije stavljanje nadjeva okrunjenog tučenim slatkim vrhnjem. No stvorila se ta šupljina ili ne, kolači kojih je ponekad bilo više od četrdeset uvijek su bili pojedeni do zadnjega. Još se sjećam slasnog okusa kreme od vanilije koja se tako prijatno ublažava šlagom i spaja s lagano posoljenim tijestom u neponovljivo jedinstvo, a ja sam kao kvalificirana pomoćnica uvijek prva kušala kolačić ili dva. Obično smo to radili prije odlaska kući, okupili bi se rođaci koji također tamo ljetuju pa bi nas s djedom i bakom obično bio lijep broj od pet ili šest odraslih i najmanje petero djece. Nakon dobrog jela slijedio bi nekakav program koji smo mi djeca za tu priliku pripremili. Pokazivali bismo izronjene školjke ili predmete koje bismo iz njih izradili, nešto bismo recitirali ili pjevali, a djed je jednom prilikom izradio diplome obojivši ih flomasterima kako bi natjecanje dobilo ozbiljniji karakter. Ponekad osjećam čežnju za tim vremenima kad je stvari oko nas bilo puno manje i bile su skuplje, ali trajnije i jednostavnije za uporabu. No onda pogledam oko sebe i vidim da sve to postoji i danas, da su se stvari samo donekle promijenile i postale složenije jer smo ih mi takvima učinili - naša nutrina je složenija, a potreban je samo trenutak, mali preokret u nama kako bi sve ponovo bilo jednostavno ili još jednostavnije nego prije.
Završavam priču o roštilju, ali se još ne mogu maknuti ispod brajde – grozd koji sam uhvatila kako počinje dobivati svoju pravu zrelu boju podsjetio me na još jedan događaj iz prošlosti.
Godinama sam mislila da na ovom trsu raste bijelo grožđe. Uvijek je bilo zeleno i sasvim nezrelo dok smo boravili ondje u ljetnim mjesecima, obično u srpnju. No u godini kad sam upisala fakultet pružila mi se prilika da u rujnu prije početka predavanja odem na nekoliko dana djedu i baki koji su u kućici boravili do prvog većeg zahlađenja, a u ono vrijeme to se događalo krajem rujna ili početkom listopada. Tako sam upoznala drugi Lošinj, mjesto bez brojnih stranih gostiju, gradić u kojem je svakog poslijepodneva odjekivalo žalosno isprekidano zavijanje pile kojom su, kratkim rezovima, pilili cjepanice od uskih grana i debala drveća koje se moglo naći i smjelo posjeći na otoku. Vidjela sam i plave grozdove koji su me svojom tamnom bojom iznenadili čim sam ušla kroz željezna vanjska vrata.
Mnoge stvari sam vidjela te godine. S djedom sam posjećivala opustjelu plažu gdje bih se kratko okupala u prohladnoj vodi, a jednog je dana na površini plivalo napuhnuto tijelo uginulog psa, prizor koji me ispunio mučninom. Silazili smo navečer dolje do luke pored groblja, no na molovima nije bilo zaigrane djece, mrak je padao rano, a more se često podizalo i kad bih se popela na mali crveni svjetionik i zakoračila na široki lukobran na kojem je bilo tako ugodno sjediti ljeti, vidjela bih kako horde valova uzdignutih bijekih krijesta jurišaju s otvorenog mora i razbijaju se o golemo kamenje iza tog širokog bedema. Prvi put mi je glavom proletjela zastrašujuća misao da bi iz ove mračne vode mogla izroniti glava nekog čudovišta i u tom trenutku mi se razjasnilo zašto se ljudi od starine boje mora i poštuju ga kao izvor života, ali i moguću prijetnju elementarnih sila. Nisam dotad tako razmišljala, moj svijet je u jednom kratkom trenutku dok sam šibana vjetrom čučala na tom širokom zidu postao puno ozbiljniji i nekako stvarniji.
A grožđe, da mu se vratim, pomogla sam tada djedu obrati grozdove vrtnim škarama, složili smo ih u zdjele koje nam je baka donijela i onda se posvetili realizaciji djedove zamisli. Krunili smo trpke bobice koje nisu bile ukusne za jelo u bakinu pasiralicu za rajčice. Marljivo sam vrtjela ručku te naprave i tamni sok se cijedio u lonac iz kojeg ga je djed pomoću lijevka prelijevao u boce koje smo stavili u hladnjak. Kako je grožđe imalo puno velikih koštica, one su se neizbježno drobile i njihov trpki sadržaj ulazio je u sok i bio ponajviše zaslužan za neočekivani učinak tog svojevrsnog kiselkastog nektara – zatvor stolice.
Dok smo se time bavili rješavalo se još jedno dugoročno pitanje. Došao je susjed, ljubazan čovjek, imao je barku u luci i alat kojim je raspilio jednu od velikih metalnih bačava u kojima se držalo gorivo za plovila. Ne znam kako su bačvu dogurali po strmoj uzbrdici, no dok sam ja završavala cijeđenje grožđa, djed se već primio novog posla – zelenom bojom za metal je izvana obojio te dvije polovice bačve, a zatim je uz dosta truda i bakinu i moju pomoć izvadio dva mlada oleandra koja su stajala u dnu dvorišta u uskim i očito premalim metalnim posudama. Odgurala sam tačke do malog vrta kojeg više nema a kojeg je djed bio kupio uz kućicu i okućnicu. Danas je na tom mjestu sagrađena zgrada od javnog interesa, a djed nije nikad dobio kompenzaciju za tu parcelu prekrasne plodne crvene zemlje. Lopatom smo nabacali zemlju u tačke, uživala sam u tom poslu kao i u svemu ostalom nakon psihičkih napora prilikom prijelaza iz srednje škole na fakultet i sjećam se da sam tjerala djeda uvjeravajući ga da mogu sama. I mogla sam. Zemljom koju sam dovezla djed je popunio prazninu između gruda koje su okruživale korijenje oleandara i stranica svježe obojanih posuda. No ako sad počnem pričati priču o dva oleandra – jednom koji je sebi odabrala baka i drugom kojeg je posvojio djed – nikad neću biti gotova s ovim postom. Priča je to koja se proteže kroz četvrt stoljeća i u njoj su sudjelovali mnogi, možda nesvjesni njezine važnosti. Zato o tome drugom prilikom. Dva su oleandra stajala u kutu dvorišta i posljednjih godina, kad su jako narasli i pretvorili se u prava mala stabla koja su vapila za više zemlje, često sam žalila što se baka i djed nisu odlučili posaditi ih u malom vrtu pored ulaza u kuću. Zapravo sam tek pripremajući se na pisanje ovoga posta iznenada dokučila očiti razlog zašto je tako bilo. Djed i baka boravili su u kući i zadržavali se u dvorištu. Te dvije biljke bile su ukras njihovog životnog prostora, u dvorištu su ih stalno mogli gledati, diviti se njihovom prelijepom cvatu, brinuti se za zalijevanje i gnojidbu. Mali vrt koji gleda na ulicu, ma kako bio lijep i prikladan primiti te dvije biljke u svoje okrilje, djedu i baki ne bi mogao pružiti toliku bliskost i zadovoljstvo. Stoga su oleandri godinama rasli u polovicama prepiljene bačve razveseljavajući svojom ljepotom sve koji su ondje boravili. Lani se jedan, onaj djedov, osušio, a tata je bakin presadio u vrt gdje se uspješno primio.
Baka je uvijek govorila da su nježni ružičasti cvjetovi ovog oleandra lijepi poput balerina u plesnim haljinicama. A ja se slažem s tim opisom i prilažem dokaz:
Kad se pogleda s onog ljubaznog prozora iz prošlog posta, može se vidjeti taj mali vrt:
U njemu veći dio tla zasjenjuje loza. Uz nju se vidi oleandar, a uz sam rub još dvije biljčice s kojima ću zaključiti ovaj podugački post.
Ružmarin je točno na mjestu gdje ga je djed posadio sredinom sedamdesetih. No to više nije isti grm. Djedov ružmarin počeo se sušiti prije nekoliko godina dok nije sasvim propao pa ga je tata, naš glavni vrtlar, zamijenio novim, mladim grmom. Kako sam ga usput zalila sredstvom za poticanje cvatnje biljaka (kojemu je doduše istekao rok za uporabu, ali se čini da je bilo učinkovito), nagradio me s ova dva nježna plavoljubičasta cvijeta. Ne sjećam se da sam vidjela ružmarin kako cvate pa mi je to pričinilo osobito zadovoljstvo:
Uz sam rub vrta, uza zidić koji odvaja vrt od vanjskoga svijeta (a sjećam se dobro kakvom ga je pažnjom jedan od mirnih i strpljivih domaćih majstora gradio i kako sam uživala gledajući kako lijep i uredan zid od kamenja povezanog sivim malterom, na čijoj sam glatkoj gornjoj plohi kasnije voljela sjediti, nastaje pred mojim zatravljenim očima), posađena je jedna ruža naizgled kržljavog lišća i nježnih, sitnih cvjetova. Prekrasna je ta ruža kad procvate, a posebna je zato jer je donesena s groba djedove sestre koja je umrla od tuberkuloze u cvijetu mladosti. Posebna je i stoga što uvijek izgleda kao da će se osušiti, a pritom hrabro živi dalje i sretnicima koji znaju vidjeti male stvari poklanja nježne sramežljive cvjetove neodoljive pastelne ružičaste boje
koji prije otvaranja pupaju najljepšim i najnježnijim pupoljcima koje sam ikad vidjela
Ili ja to tako vidim zato što sam već godinama tako blizu svemu, da mi se čini da je sav taj prekrasni šareni svijet od neuglednog korijena do raskošnih latica već davno postao dio mene…
Zahvaljujem svima koji su izdržali do kraja priče o biljnom svijetu oko jedne male kamene kuće, za slijedeći post čuvam fotografije s većim motivima.
12.08.2009. u 21:27 | K | 28 | P | # | ^
Detalji s ljetovanja
Sitne stvari život znače, kaže stara poslovica. Ako i nisu životno važne, one oplemenjuju naše bivanje i čine ga bogatijim i sadržajnijim. Zato ih cijenim i volim kao darove koje nikako ne smijem odbaciti. Pitao me jutros stariji sin kako tati i meni život nije dosadan kad je tako monoton – nikad se ništa ne događa. Gotovo sam prasnula u smijeh i rekla mu da je jako dobro što nam je život takav i da će se možda jednom sjetiti toga što je pitao. Akcija, događanja, kretanje, brže, više, jače, sve je to za ljude, no mene naprosto oduvijek najviše privlači smirenost koja mi dopušta da gledam oko sebe i divim se kako je sve lijepo i savršeno, čak i kad je ružno. Pokreti i silovita događanja su privlačna mladima, a ja sam, čini se, stara od rođenja i uglavnom sretna. Jer sreću je najlakše hvatati malom žlicom u trenucima kad se pojavi, kasnije možda neće htjeti doći. I tako u gunguli koja nužno prati obiteljske pokrete u ovim našim sezonskim selidbama, u kuhanju, sređivanju rublja, čestim dječjim svađama, smirivanju lajavog psa i ostalim prigodnim aktivnostima često nastojim naći trenutke koji će me razveseliti i umiriti. Daleko od toga da mi to uvijek uspijeva, ima tu i nervoze i nezadovoljstva, no kad sve to prođe, loše stvari se zaboravljaju a dobre pamte. Zato se isplati hvatati dragocjene trenutke mislima, ponekad i fotoaparatom. Neke sam tako zabilježila i nabacat ću ih bez nekog kronološkog ili drugog reda. Neka se nađu i ako se nekome dopadnu, bit će mi drago.
Ovo je kopriva, da. Nisam je slikala na Lošinju, ne sjećam se da sam ih ondje ljeti ikad vidjela. Na bujni grm tih peckavih biljaka naišla sam uz parkiralište na odmorištu Lepenici prije tunela Tuhobić. Ne sjećam se kad sam se posljednji put opekla na koprivu, vjerojatno prilikom branja malina prije nego što ih je tata istrijebio iz malinjaka, njihovog posljednjeg utočišta u vrtu. No dobro se sjećam prvog uboda – u vrtu kod tete koja je čuvala mog mlađeg brata, ali i mene kad nisam bila u školi, u drugom ili trećem razredu. Bila su to lijepa vremena koja su ulijevala sigurnost. Teta bi nas ponekad odvela u šetnju do svoje kuće na drugom kraju gradića u kojem smo živjeli. Obično bismo usput posjetili i vrt koji se nalazio u blizini. Jednom sam tako gurnula ruku u grmlje uz puteljak i nešto me jako opeklo. Teta se malo čudila mojoj produženoj dernjavi i prenemaganju, no ona koja je provela život u neprestanom radu koji joj je očvrsnuo davno ogrubjele ruke nije mogla znati da sam tada prvi put u životu potpuno neočekivano malo jače opekla nježnu dječju kožu. Osim toga, stvarno sam se previše derala. Ali sam i upamtila kako izgleda kopriva. Ponekad su mi spominjali da se kopriva može spremati kao varivo slično špinatu ili kao pita koju sam jednom i kušala kad smo je muž i ja kupili pri povratku s Kraljičinog zdenca, dok nas je ljubazna prodavačica kolača na šumskoj klupici uvjeravala da su u fili samo nezagađene mlade koprive iz njenog vrta, premda nismo ništa pitali, a kolač kad smo ga probali nije bio osobito ukusan. Sjećam se i početka prekrasne priče Razmo u skitnji u kojoj je jadni dječak morao nabrati punu košaru kopriva za kokoši koje su uzgajali u sirotištu. I napokon, sjećam se kako je tata na nekim izletima uvjeravao brata i mene da su koprive odličan lijek za reumu i da je najbolje udarati se njima prije nego što reuma uopće nastane. Da bi pokazao kako udaranje koprivom nije ništa strašno, ubrao je jednu i dobro se izmlatio po zglavku. No crvenilo koje se vrlo brzo širilo tim mjestom nije mi bilo nimalo uvjerljivo pa sam se oprezno držala podalje dok nije odbacio tu opasnu biljku. Eto, to je moje blago, moje priče o koprivama. Pozdravljam sad ove procvale ljepoticame koje nekima izazivaju alergijske simptome, njih sam ostavila tamo gdje su bile, u maglovitom Gorskom kotaru, ponijevši sa sobom samo sliku, dragocjeni podsjetnik.
Ovaj bunar nalazi se na platou ispod trga koji okružuje malološinjsku crkvu Svete Marije. Taj plato je zapravo gornji dio gustirne iz kojeg se nekoć kroz bunar crpila voda. Danas je prilično nepristupačan, samo ponekad na njega doskoče djeca ili roditelji kad im u igri pobjegne lopta i zaustavi se ondje. To je opasno zbog visine, a teško se i vratiti natrag. Pomislila sam kako bi bilo lijepo kad bi se ovdje napravilo nešto slično trgu tri bunara i trgu pet bunara u Zadru, no to se ne događa, vjerojatno zato što se ne radi o trgu nego o platou koji prilično nadvisuje okolne kuće i ne bi bilo zgodno da netko odande padne. Gledam je godinama i desetljećima, jer trg pred crkvom je mjesto gdje svi obavezno zastanemo, malo pogledamo panoramu, sjednemo na stepenice ili zidić koji okružuje crkvu, ne mi kao obitelj nego svi, i domaći i oni koji su se ovamo prvi put namjerili. Stajala sam iznad nje s roditeljima, s bratom i sestrom, s djedom i bakom, s mužem i djecom, uvijek je ista, tek malo više oronula nego što je bila kad sam je prvi put zapazila, davno, davno.
Anđeo na vrhu crkvenog tornja pokazuje odakle puše vjetar. Meni se nekako čini da se sve manje pomiče i kako sam pomalo izgubljena u prostoru otkad znam za sebe, nikad nisam znala točno iščitati što mi njegov položaj pokazuje. A djed je uvijek pitao, godinama i godinama u kojima smo se viđali u Lošinju, kamo je anđeo okrenut i što pokazuje. Bilo je to jedno od njegovih najdražih pitanja kojima je testirao nas unuke. Ubrzo sam naučila prepoznavati udare juga i hučanje bure, pa sam mogla odgovoriti bez razmišljanja o položaju anđela.
A eto, uhvatila sam ga ovdje drugom prilikom, kad se jedan galeb bezobzirno poslužio njegovom aureolom kao odmorištem:
I kad smo već kod ptica, moram reći da na otoku ima puno više galebova nego golubova. Upravo ta činjenica ponukala me da uhvatim ovog gušana u poslijepodnevnoj sijesti:
Prozora ima različitih, oni su dio našeg pogleda u svijet. Ovo je moj omiljeni prozor, lijep mi je izvana i lijepo je ono što vidim kad pogledam kroz njega:
Još jedan prozor koji je odigrao važnu ulogu u mom životu. Nije mi tako drag kao onaj prethodni, njegove rešetke ulijevale su mi nelagodu premda služe za zaštitu od nepoželjnih gostiju. Na rešetke koje su nekad bile premazivane crvenom zaštitnom bojom penjala sam se kao i sva djeca, moj brat, moji sinovi kad su došli. Iznutra se nekako teško dolazi do njega, ne volim taj kutak kuhinje koji njime završava, no voljela ga je baka koja je rado sjedila na mekanom spužvastom umetku klupe koja je postavljena pod pravim kutom prema prozoru, uz kuhinjski stol. Ponekad bi i legla i odrijemala na klupi, kao i moja mama, no ja sam se nekako bojala tamo sjediti, to je bilo jedino mjesto u kući na kojem sam imala osjećaj da bi mogla po zidu do mene doći neka buba ili škorpion i ugristi me. Ne, prozor iznutra mi nije bio drag, no izvana je mogao proći. Nedavno ga je uljepšao tata koji je okvir s mrežom protiv komaraca popunio starom zavjesom koja ondje sasvim lijepo izgleda. A bakine košarice, one u kojima je držala pribor za šivanje, lijekove, naočale i ostale sitnice koje je bilo lako zametnuti, još uvijek stoje na prozorskom okviru iza zavjese.
I opet prozor, no ovaj nije naš. Kad netko izradi ili dade izraditi nešto ovako lijepo i stavi na svoju kuću, to mi se čini poput čina ljubavi. Ljubavi prema domu i ljubaznosti prema onima koji prolaze i smiju pogledati.
Nedaleko od tog prozora, kad se krene ulicom Svete Marije prema ulici Sveti Martin, nailazimo na neobičan vrt. To zapravo nije vrt nego mali trokut plodne zemlje okružen niskim zidićem. Koliko se sjećam, u tom kutku je dosad raslo nekakvo bilje, možda noćne frajlice, no sigurno nije bilo neobičnih dodataka na koje smo sad naišli:
Na palmi u sredini visjela je neobična lutkica koja mi je u prvi mah izgledala ružno i odbojno, no na kraju kad smo se bolje upoznali stalno sam zavirivala onamo i prozvala ga mali mudrac. Od krasnog cvijeća oko palme najljepše mi je bilo ovo koje me podsjeća na pelargoniju, ali nisam sigurna da se o njoj radi. Žao mi je što nisam uzela grančicu da je posadim kod kuće, no možda me upravo pogled malog mudraca spriječio u takvom naumu. Uostalom, kad bi svaki prolaznik otkinuo po list ili grančicu, busena ubrzo ne bi više bilo:
U sasvim malom vrtu i dvorištu naše kućice, u sjeni stare naranče, nalazi se mali skroviti raj koji su za nas stvorili i ostavili nam na čuvanje moji djed i baka. U tom mom raju, kažem mom jer nisam sigurna mogu li ga i drugi tako vidjeti, mogu se sresti zanimljiva bića, pripadnici biljnog i životinjskog carstva. I dok je bilje uglavnom stalno ondje i bez pogovora dopušta fotografiranje, sa životinjskim svijetom stvari nisu tako jednostavne. Preostaje mi samo nada da ću uspjeti objektivom uhvatiti ponekog putnika namjernika. Ovoga ljeta životinjski svijet mi se darežljivo prepustio.
Susjedi oduvijek brinu za poneku mačku. Ne drže ih kao ljubimce, ali ih ni ne tjeraju, no gotovo svake godine nailazimo na pripadnike mačjeg roda u raznim dobnim razdobljima, od majke s još slijepim mladuncima do mica u pubertetu kao što je ova koja je gotovo svakodnevno jutrima, a ponekad i danju, spokojno sjedila na zidu koji odvaja susjedovo dvorište od našega i mirno nas gledala, bez želja i zahtjeva budući da joj nismo nudili hranu. Ta je mačka izluđivala našu Neru koja je bez prestanka lajala na nju dok joj ne bi dojadilo, a lajanje našoj ljubimici teško može dojaditi. Mačka se ne bi ni pomaknula, tek ponekad bi polagano ustala, protegnula se i otišla šećući s noge na nogu, vjerojatno zbog pretjerane buke koju je Nera proizvodila.
Slikala sam i ovog prelijepog šarenog leptira kad je sletio u travu blizu ulaza. Morala sam se posvađati da me ostave da ga slikam jer djeci se žurilo na plažu, a ja sam im prvih dana bila poput nekakvog rekvizita nepoznate namjene. Nježne nožice i ticala podsjetile su me na djetinjstvo kad sam znala sjediti u visokoj travi livade i čekati da mi leptir sleti na ruku. Ponekad bi i sletio, bio je to neopisiv osjećaj dok bi mi sasvim blizu očiju titrao šarenim krilima, a nježnim rilom sasvim lagano lizao sol s moje ruke.
Pauci mi nisu osobito dragi, no ovaj se jednoga jutra pojavio na zidu i spremno mi pozirao pa ga nisam mogla odbiti. Neću sad pričati o paucima, a imala bih o čemu…
Jednog vrućeg podneva navratio je i ovaj prekrasni veliki skakavac. Za naš susret obukao je svoj najljepši smeđi frak. Nažalost, zbog svjetla sam ga mogla slikati samo s leđa, a da ne bi prošao kao jedan njegov dalji rođak koji je uginuo u dvorištu, vjerojatno ne uspjevši preletjeti visoke zidove koji okružuju naše dvorište, nakon kratke seanse uhvatila sam ga u čašicu od jogurta i prebacila na primjerenije područje s više trave i manje prepreka:
Jednoga dana nakon povratka s plaže naišli smo i na ovog majušnog ljepotana. Gušteri su moja velika ljubav otkako sam kao dijete jednog malo pothlađenog uspjela lagano uhvatiti u ruke i držati u toplim dlanovima dok se nije ugrijao i počeo koprcanjem tražiti da ga pustim. Prekrasne su mi njihove nježne nožice s finim prstićima, a ljuske kojima su pokriveni daju im prirodno elegantan izgled. Sve to naravno vrijedi za male guštere. S onim većima tipa iguane, varana ili krokodila ne bih se intenzivnije družila, iako mi nisu odbojni kad ih gledam. Moj mali sramežljivi maneken:
Mravi su nam stalni pratioci u dvorištu. Te marljive životinjice već godinama jurcaju ugaženim putovima, a jedan od njih je i naše uže za sušenje rublja. Ponekad predstavlja problem skinuti mrave s tek osušenih ručnika ili nekog drugog većeg komada kakve obično sušimo na ovom dijelu užeta. To im je smetnja, a oni su ovdje domaći. Dočekuju nas kad dolazimo, šutke nas ignoriraju kad odlazimo, i tako već desetljećima. Navikli smo se jedni na druge. Tek je naša Nera malo zalajala na njih kad ih je ugledala visoko gore iznad svoje glave (dokaz da pas dobro vidi i sitnije stvari ako se miču), no i ona ih je ubrzo prihvatila i prestala se obazirati na prometnu magistralu.
Jednom sam vidjela kako skupina mrava pokušava pomoći krilatom mravu – budućoj matici – da se popne do nama nepoznatog staništa. Nježno su je gurkali ticalima i nožicama, kao da je nagovaraju da se pomakne. Nije im to polazilo za rukom dok smo gledali, no čini se da su kasnije ipak uspjeli jer je mala skupina nestala kad smo se nakon nekog vremena sjetili pogledati.
Htjela sam sad nastaviti s biljnim svijetom koji mi je najmiliji i najljepši, no ipak ću to ostaviti za slijedeći post. Nastavak, dakle, slijedi.
06.08.2009. u 23:03 | K | 27 | P | # | ^
Putovanje po mojoj mjeri (Šibenik, Prvić)
Na prvi pogled djelovalo je više nego naporno. Trebala sam sjesti na noćni vlak za Šibenik (to je onaj za Split, ali se u Perkoviću odvaja jedan vagon za Šibenik). Jutarnjim brodom otići do Prvića po sina koji je bio na susretu ministranata, vratiti se zajedno s njim brodom natrag u Šibenik i poslijepodnevnim autobusom u Zagreb. Nije da sam baš morala ići, snašao bi se moj povjesničar i sam, no mene je vuklo da vidim taj otočić zanimljiva imena, ali i da posjetim grad u kojem sam bila samo jednom, u svibnju 1977, na susretu mladih novinara. I tako sam se otisnula prema jugu.
Vlak je kasnio četrdesetak minuta u polasku i samo je djelomično nadoknadio taj zaostatak do kraja puta. No bio je složen po mojoj mjeri, od normalnih vagona s pravim kupeima (u nagibnom se ne bih željela naći bez dobrog razloga i bez doze dramine) i poluprazan, što sa sobom donosi najmanje dvije prednosti koje visoko cijenim.
Prva je ta što sam imala cijeli kupe samo za sebe. U noćnoj vožnji to nije nimalo zanemariva prednost. Mogla sam se izuti i dići noge na sjedalo preko puta i čak malo prileći na stranu, premda me je mučio nedostatak jastuka zbog kojeg sam samo nakratko mogla zadrijemati u nekoliko navrata. Kad smo se u zoru našli u blizini Knina mogla sam se nezgrapno našminkati pred ogledalom u kupeu nakon još nezgrapnijeg i mokrijeg umivanja u toaletu. Mogla sam u miru doručkovati gledajući kako se lijepo sunčano vrijeme izmjenjuje s maglom, niskom naoblakom i jednim jačim pljuskom koji nas je oprao pri kraju brdovite Like.
Druga prednost me je osobito razveselila nakon nekih iskustava vožnje gotovo praznim vlakovima. Kad sam bila dijete, voljela sam se voziti vlakom, bio je to pravi doživljaj. Prizori su promicali pred mojim uvijek znatiželjnim očima uz pratnju umirujućeg kloparanja kotača. Kupei su bili gotovo uvijek puni i bilo je zanimljivo slušati razgovore kojima bi odrasli često kratili vrijeme. Priče suputnika o ne jako važnim događajima nisu služile informiranju, jer ih je ionako bilo nemoguće zapamtiti. One su imale više komunikacijsku i umirujuću funkciju. Kad se šest ili osam ljudi nađe natisnuto u malom prostoru, oni očito osjećaju potrebu da jedni drugima pruže dokaz o vlastitim miroljubivim namjerama, poput mrava koji se obavezno zaustavljaju kad sretnu sunarodnjaka koji ide u suprotnom smjeru i onda dodirima ticala potvrđuju svoju pripadnost zajednici. Tako se u vlaku obično razgovaralo o nekim dalekim rođacima, o razlozima puta, o zdravlju, o hrani koja se nosila sa sobom ili spravljala kod kuće i, ponekad, kao u Engleskoj, o vremenu. Nakon nekog vremena ravnoteža je bila uspostavljena i putnici su pomalo prestali razgovarati, pronašavši zanimaciju u čitanju novina (ponekad i knjiga), gledanju kroz prozor ili drijemanju na dodijeljenom im sjedištu. Tako je to išlo do slijedeće stanice kad se počelo raspitivati silazi li tko, nakon čega bi se s nekoliko pristojnih rečenica ispratilo onoga tko je zauvijek odlazio iz života onih koji su ostajali. Tu smirenost je mogla prekinuti i nečija glad ili žeđ, ili odlazak u toalet. Kad bi netko počeo jesti, obično bi se svi sjetili da negdje imaju pripremljene sendviče, jabuke i ostali provijant koji se obično nosio na put. I kao po dogovoru cijeli kupe bi zajedno žvakao svoj putni obrok. Ponekad bi netko nekome ponudio od svoga, ali više iz pristojnost, bez velikog očekivanja da bude prihvaćeno. Kad bi pak netko otišao na WC, zamolio bi one koji su ostajali da mu pričuvaju stvari, na što bi svi kimali glavom i potvrdno odgovarali. Nakon njegovog povratka gotovo uvijek bi još netko otišao u istom pravcu. Kad sam bila mala nije mi palo na pamet da vršim ovakve analize. Naprosto sam boravila tamo kao tihi promatrač osjećajući se zaštićenom među svim tim suputnicima i uz onoga tko je bio sa mnom. Je li to bila mama ili djed ili djed i baka zajedno, pritom nije igralo važnu ulogu.
Kasnije kad sam odrasla često sam se sama vozila vlakom koji je bio i ostao moje omiljeno pro metalo na duljim relacijama. No imala sam nekoliko neugodnih iskustava kad sam se našla u gotovo praznom vlaku. Tada bi ono kloparanje koje me je dotad smirivalo postalo prijeteće, a ja bih se počela ogledavati za kondukterom ili nekim drugim živim bićem koje bi mi moglo uliti osjećaj sigurnosti koji se nekamo izgubio. Voziti se praznim vlakom neugodan je osjećaj. Slično kao kad se zateknete na kino projekciji u praznom gledalištu. Doživjela sam i to jednom, prije nekoliko godina kad je u kina došao drugi dio Gospodara prstenova. Nisam mogla naći nikoga tko bi otišao sa mnom pogledati projekciju pa sam se protivno svom običaju uputila sama na poslijepodnevnu predstavu. Kad sam shvatila da se u dvorani uz mene nalazi samo još jedan gledatelj – sredovječni proćelavi muškarac – i prodavač karata, upitala sam posljednjeg hoće li se projekcija održati, žaleći što sam uopće došla. Rekao je da se održava i za jednog gledatelja pa sam ostala, no moram reći da sam se nekoliko puta gorko pokajala. Dok je golemi pauk zamatao Froda u svoju paučinu, stalno sam osluškivala šuškanje iza leđa istovremeno držeći na oku dvojicu muškaraca s kojima sam se ovako glupo zatekla u zamračenoj dvorani. Taj boravak u kinu podsjeća me na boravak u praznom vlaku, a kako se radilo o noćnoj vožnji, tako sam prije puta uputila gorljivu molitvu višim instancama da vlak u sezoni ipak bude barem napola pun. I bila sam uslišana. Ugodno kloparanje ličkom prugom uz škripu kotača na tračnicama u zavoju nije me strašilo nego podsjećalo na doba kad sam planinarila pa smo se petkom znali noćnim vlakom uputiti za Knin ili Split odakle bismo se pospano vukli dalje prema cilju koji je obično nagradio sav naš trud i nespavanje.
Tako sam se sad drijemajući prisjetila zgode na putu kad smo za prvosvibanjske praznike 1986. išli na Dinaru, a neki su razapeli mreže za spavanje u kupeu između držača za prtljagu. U našem kupeu su čak dvojica spavala snom pravednika u mrežama iznad naših glava. No to se nije svidjelo kondukteru koji ih je tjerao da siđu na sjedala. Oni su se pospano branili da sigurno nigdje ne piše da je zabranjeno, a ako jest neka im nađe u pravilniku. Ljutiti čovjek je očito otišao po pravilnik i kad nije našao ništa protiv naših paukova zamotanih u mreže upao je naprasito u kupe i naplatio kaznu meni i još jednoj planinarki jer smo s nogama u tenisicama za putovanje (gojzerice su bile u ruksaku pa sam imala dojam da sam u šlapama) dodirivale suprotno sjedalo. Nisam se bunila i platila sam tu neveliku kaznu bez prigovora jer je bilo očito da me kažnjava za mali i upitni prekršaj (nisam u potpunosti digla noge na sjedalo nego naslonila jedno stopalo na rub sjedala) umjesto onih koje želi a ne može kazniti i da neće odustati. Bili smo mi pitoma i pristojna omladina u ono vrijeme. Danas je pitanje bi li se čovjek usudio tako silovito i samouvjereno upasti u kupe pun mladih i istjerivati mak na konac. Onda je bilo više reda u svemu, voljela bih da je još uvijek tako, ma kako staromodno to nekome moglo zvučati. U svakom slučaju ujutro smo odvezali viseće mreže i kupe ostavili u savršenom redu. Uputili smo se na Dinaru na čijem vrhu nas je oprala kiša, a mi smo bez mobitela i tranzistora živjeli u blaženom neznanju o černobilskoj katastrofi koja nas je mogla ozračiti kroz te naizgled nedužne kapi.
No da skratim i konačno dođem na odredište, nakon kratkog stajanja u Kninu i nešto dužeg čekanja zbog prekopčavanja vagona u Perkoviću, spustili smo se zaobilaznim putem do Šibenika, pored brda na čijem sljemenu se nalazi drugi niz propelera vjetroelektrane (prvi se najbolje vidi kad se autobusom ide prema Splitu). Grad je ležao preda mnom okupan jutarnjim suncem i ukrašen oblacima koji su poput šnenokla visjeli na nebu u zaleđu. Cijeloga dana pratio me je taj prizor – oblaci na kopnu, iznad mora i obale sunce. Vidjet će se i na slikama koje sam odabrala. Čini se da sam bila prilično umorna i zabrinuta zbog nabave karata za dalje i za natrag jer se nisam sjetila izvući fotoaparat i odmah započeti slikati. Tek kad sam se približila središtu grada slikala sam ovaj lijepi mali trg, ali se ne mogu nikako sjetiti da sam ga vidjela i bila tamo. Čini se da sam još bila pod utjecajem dugotrajne noćne vožnje. No crkvica je uistinu lijepa i zaslužuje da je stavim na početak slikopriče.
Nakon toga ipak sam se uspjela razbuditi i pronaći tržnicu iza koje se trebao nalaziti autobusni kolodvor. Zanimljivo je kako su karte gradova varljiva stvar, ne pružaju predodžbu o izgledu onoga što ćemo zateći na licu mjesta. Nisam očekivala da mi na karti bude predstavljena tržnica s prodavačima voća, povrća, ribe, suvenira, odjeće, pekarnom i još manje s ljudima koji žele preduhitriti prijepodnevnu žegu pa hitaju u rani jutarnji sat s cekerima, vrećicama, kolicima, naoružani često i ortopedskim pomagalima poput štapova i štaka. Znaju oni da sunce ubija i da je opasnije za stare i bolesne nego za mlade i relativno zdrave poput mene koja sam pospano bauljala prema autobusnoj stanici i pristaništu. No ono što me zbunjuje kod tih karata jesu neucrtane uzvisine i udoline. Pa sam se tako začudila kad sam do autobusne stanice trebala sići strmo dolje niz stube, dok je na karti sve izgledalo ravno. No to mi se dogodilo i u Dubrovniku o kojem još dugujem post (nemoj me ubiti, slatkogrka, budem čim se vratim s mora). Živio nam Internet na kojem se može sve živo naći, no uživo je ipak uživo.
Dokopala sam se nekako karata za poslijepodnevni autobus i uputila prema luci. Tijat, brod koji prometuje između Šibenika i Vodica, a zaustavlja se na Zlarinu i Prviću bio je već usidren, premda je do polaska bilo još sat i pol vremena. Red vožnje, sliku broda i sve što me zanimalo već sam bila našla na netu i zapisala. No uživo je uživo, pa sam još priupitala posadu koja je marljivo utovarivala zalihe svega i svačega na brod, ali i ljubaznu službenicu u Jadrolinijinom uredu kamo su me poslali po kartu. Nakon što sam još nekoliko puta provjerila koliko vremena imam, uputila sam se u potragu za katedralom Sv. Jakova. Činila mi se blizu dok sam je gledala s ruba rive, no zapravo sam uzalud isprobala dva ulaza, tek mi se treći smilovao. Živjela moja (ne)sposobnost prostorne orijentacije.
Pročelje katedrale bilo je skriveno skelom na kojoj su postavljene tribine za dječji festival.
A pogledu s tribina otvarala se čuvena pozornica, mirna i uljuljkana u jutarnji san:
Glave sugrađana Jurja Dalmatinca znatiželjno gledaju prolaznike sa svog povišenog mjesta, pa tako promatraju i mene koja sam ih došla posjetiti nakon više od trideset godina.
U ruci imam fotoaparat i biram najzanimljivije lice, no na kraju izabirem ono koje mi je slučajno najbolje uspjelo:
U prolazu vidim mačka koji se sav napet okrenuo prozoru na katu kroz koji dopiru glasovi razgovora. Čeka li doručak? Ili se zabrinuo što su mu vlasnici ostali nepristupačni u gornjim odajama?
I na kraju, kad sam se osigurala i posjetila lica na katedrali i katedralu koja mi je ostala u sjećanju kao jedna od najljepših koje sam vidjela, sjela sam u kafić na rivi, javila se dragoj osobi s kojom sam se željela naći poslijepodne, pijuckala nesicu s čokoladom i slikala vozilo kojim ću dalje putovati:
Nije to dug put, snažnim motorima je dovoljno nešto više od pola sata da putnike i robu doguraju do mog odredišta, Prvić Luke. Privremeno se opraštam od Šibenika i oblaka nad njim. Moram reći da mi se prilikom prvog boravka grad činio veći. To je možda bilo zato što sam tada ja bila mala, pomislila sam. No ubrzo sam zaključila da grad uistinu nije mali kao što mi se učinilo kad sam došla, nego je rasprostrt na prilično razvedenoj obali pa se njegova veličina lakše vidi kad se udaljimo brodom ili kad se popnemo na tvrđavu Sv. Mihovil što sam i učinila poslijepodne.
Nakon prolaska kroz svojevrsna vrata između dva otočića koja iz luke izgledaju kao jedan, Tijat nas nosi pored tvrđave Sv. Nikole koju bih svakako željela posjetiti jednom prilikom. Nadam se da tu priliku neću čekati tridesetak godina. Izgleda vrlo zanimljivo, a još je dojmljivija slikana iz zraka što se lako može pronaći ako se ime utipka u tražilicu.
Ubrzo smo došli do Zlarina, lijepog naselja i popularnog turističkog odredišta.
Nažalost, upravo se tog dana u obližnjim vodama dogodila tragedija, utapanje ronioca koji je u ovom prelijepom modrom moru koje je zasjekla brazda našeg broda našao smrt.
Prvić Luka, naselje bez automobila, biser u nizu prekrasnih destinacija koje nam nudi naše more. Ovdje sam sišla s broda koji se strpljivo i snažno probijao dalje prema Šepurinama da bi na kraju došao do konačnog odredišta, obližnjih Vodica.
Dok sam čekala na sina imala sam mogućnost dobro razgledati Prvić Luku. Svidjelo mi se jako ono što sam vidjela. Da je bilo malo manje vruće, prošetala bih na drugu stranu zaljeva. Ovako sam ostala u centru, šetala i fotografirala. Slika imam previše da bih ih utrpala u ovaj ionako predugačak post. No i ovih nekoliko prikazat će svu ljepotu toga mjesta.
Toranj uz crkvu Sete Marije iz blizine. U toj crkvi je po vlastitoj želji pokopan Faust Vrančić.
Prolaz prema otočkom vrhu, nisam se onamo zaputila jer je bilo vruće, a ja sam bila umorna i bez kape koju sam zaboravila kod kuće. Odmah desno u zidu su vrata kroz koja se dolazi do ulaza u groblje.
Slavina na spomeniku u obliku mlina za masline. Iza njega lijevo se vidi jedan od dva štanda koji predstavljaju prvićku tržnicu. Vlasnici štandova dočekali su svježu robu koju je istovario Tijat kad smo se iz njega iskrcali.
Prošetala sam se ovom ulicom koja je, čini se, glavna otočka prometnica. Ovdje nema automobila, vidjela sam samo traktor s prikolicom koji je prevozio građevinski materijal i jedan mali električni auto čiji me vlasnik ponosno pogledao dok smo se mimoilazili u uskoj uličici. Vidi se na slici da hlada gotovo i nije bilo, a to se uživo i te kako osjetilo.
Hlad sam pronašla pod borovima koji okružuju crkvu i na kraju sam gotovo zadrijemala opuštajući se uz prekrasno zelenilo raslinja i modrinu mora koje se preda mnom uvijalo u skladan zaljev. No prije nego što sam se opušteno prepustila prijatnom odmoru, proučila sam ono što mi se prostiralo pred očima. Bila je to riva koja je jedino djelovala nekako hladno, vjerojatno zbog estetske neuklopljenosti u ostatak naselja:
S druge strane potpuna suprotnost – hotel u kojem bih vrlo rado provela nekoliko dana kad bi mi se ukazala prilika:
Gotovo sam zažalila zbog odlaska kad sam nakon dva i pol sata provedena ovdje bacila još jedan pogled na Luku čiji je zaljev sad mreškao osvježavajući poslijepodnevni vjetar. Oblaci u pozadini dali su naslutiti nevrijeme iznad kopna. No ono nas je zahvatilo tek puno kasnije.
Brekćući i pušući iza rta se pojavio naš stari poznanik Tijat:
Prošavši Zlarin brže nego jutros kad smo se zadržali radi istovara živežnih namirnica, ponovo smo se približili Sv. Nikoli
I došli mu još bliže, sasvim blizu:
Prošli smo i pored oba ulaza u polupotopljeni tunel, koji je ostao kao uspomena na JNA:
Nakon tunela pozdravili smo Šibenik, vjetrenjače na brdima u zaleđu i oblake na nebu iznad njega:
U Šibeniku nas je dočekala moja draga prijateljica koju sam do tog trenutka poznavala samo putem interneta. No tipkale smo se gotovo svakodnevno i ponovo sam se uvjerila da internetska poznanstva, ako su dugotrajnija i iskrena, mogu postati lijepo iskustvo i uživo. Nadam se da će nam biti namijenjeno još poneko lijepo poslijepodne U Šibeniku, Zagrebu ili negdje drugdje, a dotad – tipkamo se i dalje.
Budući da je dio ekipe bio gladan, sjeli smo u jednu pizzeriju na rivi, tko na kavu, tko na pizzu, a zatim je netko, pogodite tko, dobio i ovu ljepotu od poslastice:
Kako je do polaska autobusa za Zagreb ostalo još dovoljno vremena, odlučili smo se popeti na tvrđavu Sv. Mihovila koja se uzdiže iznad središta staroga grada.
Najprije smo prošli pored katedrale. Sad je bila nekako bliža i nije se skrivala kao jutros dok sam sama i još pospana bauljala ovuda.
Pogled s tvrđave potvrđuje njezinu osobitu ljepotu. Ujutro sam bila ušla u nju i da je brod kretao samo malo kasnije mogla sam ostati na sv. misi. Sigurna sam da bi to bio poseban doživljaj. Ali nije mi bilo suđeno, ne ovom prilikom.
Još malo više dolazimo do puškarnica kroz koje se vidi groblje, a iza njega noviji dio grada:
I dok mi je dijete tumačilo velike pogodnosti koje puškarnice nude u slučaju oružanog sukoba, ja sam još jednom, s još veće visine, slikala isti prizor
Oblaci su se počeli gomilati iznad utvrde
No između njih se još uvijek povremeno nazirala nebeska modrina.
Ovi koji su se na kraju sakupili iznad grada nisu djelovali nimalo opasno. I čini se da to nisu ni bili. Kiša nas je na kraju zalila puno dalje od ovoga mjesta.
Kroz uske ulice spuštamo se nizbrdo – spust je u ovom slučaju ipak lakši i brži od uspona.
Usput hvatam još lijepih detalja koji uglavnom ostaju bezimeni. Izdvojila sam ovaj zvonik:
Kako se približavamo središtu, sve je više zastavica koje podsjećaju da se u gradu događa nešto lijepo i veselo.
Na kraju se zaustavljamo kod kazališta u kojem se također odvija festivalski program. Ima ljudi, no ipak s lakoćom pronalazimo stol u obližnjem kafiću i ispijamo posljednje piće u Šibeniku. Zasad.
Nakon toga uputili smo se ususret autobusnoj stanici, rastanku i povratku kući. Na stanici sam kupila neobično pecivo – nešto poput debelog pereca kružnog oblika. Bilo je vezano komadićem špage i obješeno iznad pulta. Prodavačica mi je rekla da je tvrdo, no ja sam ga svejedno kupila. Bilo je fino kao što sam očekivala. I manje tvrdo od očekivanog. A okus – poput pereca. Zna li netko kako se to zove? Pojela sam ga prije nego što sam ga se sjetila slikati.
Povratak autobusom protekao mi je u stalnoj borbi sa snom, malo zbog neprospavane prethodne noći, nešto više zbog dramine bez koje se nakon dubrovačkog iskustva nisam usudila sjesti u autobus. Prespavala sam tunel Sv. Rok, iako se dobro sjećam kako smo mu se približavali. Nejasno se sjećam kako sam se probudila usred pljuska koji je prao prozore autobusa, a mali mi je rekao da je to bio već treći ili četvrti pljusak po redu. I na kraju, na odmorištu sam ušla u drugi autobus i počela izbezumljeno tražiti naše ruksake. Nije mi smetala činjenica što je taj autobus bio bijele boje, dok smo se mi vozili ljubičastim. Ta dramina je stvarno pola droge.
To je ujedno bila i jedina sitna neprilika koja mi se dogodila na putu. Krupnih nije ni bilo. Bio mi je to jedan od najljepših i najsadržajnijih izleta od mnogih koje sam dosad doživjela. A kako sam se samo bojala da ću pasti s nogu od umora. Na kraju sutradan nisam bila ništa umornija nego nakon nedavne šetnje na Kraljičin zdenac.
Eto, napisala sam ovaj uistinu ogroman post (spojila sam dva u jedan, jer Prvić sam mislila opisati posebno), jubilarni dvjestoti po redu, prije odlaska na ljetovanje. Sutra idem na more s obitelji i ako bude sve kako se nadam da će biti, nema me gotovo do kraja mjeseca. Tako će svaki namjernik, ukoliko želi, stići pročitati post do kraja. Lijepo vas sve pozdravljam do nastavka druženja!
08.07.2009. u 07:34 | K | 35 | P | # | ^
Zašto tako?
U vrtu mojih roditelja raste nekoliko stabala višnje. Nisu to stabla plemenita roda nego obične bezimene voćke trpka okusa, svima drage. Proljetos sam stajala pod raskošnom čipkom njihova cvata i nikako nisam mogla skrenuti pogled s te nježne, savršene bjeline. Poklonile su mi trenutak koji sam lećom svog fotoaparata pokušala istrgnuti zaboravu.
Lijepa među lijepima
Poput mladenke
Bajka o proljeću
Sasvim blizu savršenstva
Ovih su mi dana ponovo iskrsnule pred očima. Sjetila sam se čestih opomena svojih roditelja da nikad ne berem rascvjetale grane voćaka jer na tim granama nije samo cvijeće, na tim granama su zameci budućih plodova. Berući cvijet, ubijam plod u kojem će netko moći uživati kad dozori. Stoga nisam nikad dirala to najljepše proljetno biljno ruho. Nježni bijeli i ružičasti cvjetovi koji odijevaju grane koje će se kasnije jednom okititi trešnjama, višnjama, jabukama, marelicama, kruškama, šljivama, dunjama i ostalim voćem prizor su na kojem u rano proljeće oduševljeno napasam oči, dok mi ruke počivaju uz tijelo ili ponekad prebiru po opcijama digitalca koji me vjerno prati posljednjih godina.
Ako se voćka iščupa prije cvatnje, ona će brzo, najbrže što može potjerati cvjetne pupoljke i pokušati iskoristiti posljednje dane života kako bi još jednom donijela plod. To je nagon za samoodržanjem koji sam upoznala davno, na gradilištu jedne ceste kojom sam često prolazila s roditeljima. Sve voćke koje je bager srušio kako bi se cesta mogla proširiti umirale su u punom cvatu, dok su njihove sretnije rođakinje tek počele pupati. Bio je to neobičan izlet, taj put cestom koja se gradila, morali smo dosta skretati i zaobilaziti, a na jednom mjestu auto smo ukrcali na skelu koja nas je prevezla preko Save kako bismo nastavili tom inače neuobičajenom obalom prema Zagrebu. Zastajkivali smo i sjećam se kako smo nas četvero, mama, tata, brat i ja prije skele stajali pored jednog takvog srušenog drveta i gledali cvijeće koje je poput posmrtnog pokrova obavijalo polovicu krošnje sasvim blizu mom licu, preblizu, dok je druga polovica ležala okaljana blatom na tlu koje nije trebala dodirivati. Pogled na umiruće stablo, davno nestalo u truleži i vrtlogu novoga života, premostio je u trenu trideset i pet i više godina i pojavio se preda mnom kao da je sve to bilo jučer, prekjučer možda.
Zašto sam se sjetila toga? Vidjela sam i čula na televiziji kako vlasnik plantaže višanja, nezadovoljan otkupnom cijenom ploda, prijeti da će iščupati jedno, a zatim na stotine stabala. Zatim su jedno stablo demonstrativno iščupali, potkrjepljujući prijetnju djelom. Nije mi na kraj pameti osuđivati čovjeka, kao ni one druge koji su učinili isto, ili se prijetili da će učiniti isto, kao da se radi o čačkalicama a ne o stablima u naponu snage i rodnosti. Ne osuđujem ljude, jer nemam na to pravo, no postupak mi je, blago rečeno, potpuno neshvatljiv i neprihvatljiv. Ne neshvatljiv u smislu da ne bih znala što se i kome na taj način poručuje. U vremenima sveopćeg nasilja raznih vrsta, koga će pogoditi rušenje stabala koja možda nisu ni trebala biti posađena, jer zna se koje gospodarske i druge rizike sa sobom nosi danas sveprisutna monokultura. Koga će pogoditi nedavno viđeno prolijevanje svježeg mlijeka koje se također ne može prodati po pristojnoj cijeni? Ipak, mene pogađa, i ne samo mene. A ja nisam adresa na koju je protest upućen. Što ja imam s nečijim stablima višnje ili s nečijim mlijekom? Osim istinske mučnine koju osjećam kad se bacaju ili uništavaju stvari koje još mogu poslužiti ljudima, tu je i strah i ogorčenost zbog stupnja otuđenosti koja omogućava ovakve postupke. I zbog teškog i pogubnog nedostatka poštovanja prema svemu što nam je darovano, od prirode koja nas okružuje, ljudskog društva u kojem živimo, sve do vlastitog tijela. O tom poštovanju napisala sam jedan od prvih postova kad sam došla na blog. I pitam se neprestano što mi možemo učiniti, što ja mogu učiniti da toga možda ipak bude manje. Jer uvjerena sam da nitko ne želi srušiti svoja stabla niti proliti svoje mlijeko. Kao što nitko ne želi ubijati, zlostavljati, zanemarivati, varati… Ipak, sve se to događa ovdje i posvuda oko nas. Kao da mnogi više nisu svjesni ljepote i veličanstvenosti koja nas okružuje na svakom koraku, čudesnog svijeta koji bismo morali upijati svakim udisajem, doživljavati uvijek iznova svakim otkucajem srca. Činjenica je da ti tako važni osjećaji danas spavaju u nama, najčešće potisnuti logikom grubog racionalizma koji nas zasljepljuje i straši jer nam ne dozvoljava da vidimo dalje od vlastitog nosa.
Ne znam kako bih završila ovaj post. Maločas sam u susjednoj sobi prošla pored televizora i svog djeteta koje, kao istinski ljubitelj povijesti, osobito događaja u dvadesetom stoljeću, fascinirano gleda dokumentarnu emisiju o raznim vrstama oružja kojima je raspolagao Treći Reich. Bacač plamena mogao je spaliti iz daljine neprijateljski bunker, govorio je spiker, a ja sam tiho rekla fuj. Zašto fuj, upitao me je, iskreno začuđen. Otišla sam dalje u nadi da će kasnije biti prilike da mu objasnim što sam ja vidjela kad je golemi plamen iz cijevi liznuo prema mjestu gdje su se nalazili drugi ljudi. Premda ubojito nastrojeni jedni prema drugima, ne znam jesu li zaslužili makar i nekoliko trenutaka umirati u strašnoj agoniji spaljenih pluća.
Kakve veze ima krajnje nasilje čovjeka prema čovjeku s iščupanim stablom višnje? Naizgled nikakve. No ako uzmemo da smo svi dio cjeline, neraskidivo vezani u čudesno životno tkanje, možda bismo čuvajući drveće mogli postići da se spasi i poneki ljudski život, ili da strahota uopće ne bude. Svjesna da je to utopija, no kad bismo svi vjerovali u nju i krenuli je ostvarivati, ona bi se istoga časa ocrtala pred našim začuđenim, netom otvorenim očima. Pa onda, jesmo li spremni barem pokušati?
30.06.2009. u 22:03 | K | 31 | P | # | ^
